Tko će uzići na Goru Gospodnju…
Osjećaji koji se bude u čovjeku, kad luta planinskim svijetom, kad stoji pred gorskim masivima ili s kojeg vrhunca motri beskrajne prostore, nose u sebi tragove sakralnosti. Ako igdje u prirodi, ono posebno u planinama čovjek doživljava uzvišenost i dostojanstvo stvorenog svijeta, koji tako snažno usmjeruje ljudski duh prema njegovom Stvoritelju. Doživljaj blizine jednog novog, čistog, uzvišenog svijeta tako je jak da nas ništa ne čudi što su toliki hramovi, svetišta, crkve, kapele, podignuti upravo na vrhuncima brda, u planinama gdje čovjek osjeća Božju blizinu. Ispunjen osjećajima svetosti i strahopoštovanja čovjek se spontano želi pokloniti Stvoritelju i provesti neko vrijeme u sabranoj adoraciji i kontemplaciji.
Kad, nadalje, s kojeg planinskog vrhunca motrimo beskrajna prostranstva koja se gube u nedogled, čovjek kao da čuje zov neizmjernosti. Poziv vječnosti još je glasniji kad sunce polako tonući prema zapadu u večernjem rumenilu neba svojim tracima proizvodi nebrojene tonove boja na prozirnim, umirućim oblacima. Rađa se u duši tada neodoljivo čeznuće za vječnom domovinom, gdje vlada samo svjetlo, ljubav, pjesma, toplina prijateljstva, radost uzajamnog darivanja i blizina ljubljenih osoba.
Zašto su planine tako privlačile Stanka? Što je to bilo tako tajanstveno da ga je vuklo u visine? Bila je to čistoća njegovog mladenačkog srca i duše koja je čeznula za svojim Stvoriteljem. Nalazila ga je u prirodi, uživala Njegovu blizinu kroz djevičansku ljepotu Njegovih stvorova. Riječi 24. psalma upravo se doslovce mogu primijeniti na tog plemenitog mladića:
Tko će uzići na Goru Gospodnju
tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke nevine i srce čisto:
duša mu se ne predaje ispraznosti…
Stanko nam nije ostavio opširne opise ljepota planinskog svijeta. U dnevniku bi samo tu i tamo nešto kratko nabacio, pribilježio. Ne znači, međutim, da ih nije snažno doživljavao. Uostalom, intimne stvari nerado se povjeravaju papiru. Njegovi bezbrojni izleti, šetnje, pohodi planinama jasno nam govore kako su ga ljepote prirode i planinskog svijeta neodoljivo privlačile. Možemo tek naslutiti što je osjećala njegova čista duša kad se divila veličanstvu gorskih vrhunaca i upijala svježinu šumskih krajolika. Otajstveni Stvoritelj, koji tako jasno govori kroz ljepote svojih stvorova, sve je više osvajao tu mladenačku dušu, u kojoj se pomalo budila želja da Mu se sve više približi i potpuno daruje.
Česti kontakti s prirodom koristili su u prvom redu njegovom tjelesnom zdravlju. Fizička kondicija, gibanje, izdržljivost, psihičko osvježenje bili su odlična podloga za duševno uzdizanje, za razvijanje i sticanje moralnih vrlina, za oplemenjivanje i izgradnju karaktera, čemu teži svaki mladić. Veza s prirodom mnogo je pridonijela da je Stanko uspio sačuvati čistu dušu, netaknut mladenački idealizam i da je pobjednički prošao kroz sve kušnje i oluje mladosti.
Svoju ljubav prema planinama Stanko nije zadržao samo za sebe. Zanimanje za planinarstvo prenio je i na svoje kolege. U višim razredima gimnazije okupio je oko sebe grupu školskih drugova s kojima je pohađao planine. To ga je dovelo na misao o osnivanju omladinske planinarske organizacije. Svoju ideju uspio je ostvariti već 1950. god. Društvo se prozvalo »Omladinska sekcija Planinarskog Društva Zagreb«. Kao prvi i glavni organizator sekcije aktivno je u njoj djelovao čitavo vrijeme, do svoje tragične smrti.