Treće ukazanje – 18. veljače 1858.
OBEĆANJE SREĆE NA DRUGOM SVIJETU
Nakon drugog ukazanja u nedjelju, 14. veljače roditelji su opet zabranili Bernardici da ne smije ići k spilji. Tri je dana trajala zabrana. U srijedu poslije podne kod Bernardičnih roditelja posredovala je gospođa Milhet te su roditelji popustili jer je gospođa Milhet bila jamac da se ne bi trebao ponoviti slučaj od nedjelje. Tako je Bernardica zajedno s njom i djevojkom Antoinette Peyret rano ujutro, još za mraka u četvrtak, 18. veljače pošla pred spilju. Misleći da se radi o ukazanju iz čistilišta duše Elise Latapie, uzorne djevojke nedavno umrle, a koja možda želi nešto poručiti, gospođa Milhet je uputila Bernardicu, ako se prikaza opet ukaže, neka je pita za ime i neka ga napiše na papir koji su za tu svrhu ponijele zajedno s tintom i perom.
Tek što su došle, kleknule i počele moliti krunicu, Bernardica potiho reče:
– Evo je!
Obje su pogledale prema spilji, ali nisu ništa vidjele. Bernardičino lice je međutim bilo mirno, sretno, no bez onog bljedila s drugog svijeta, kako su pričali svjedoci od nedjelje. Bistre oči gledale su desno gore u smjeru spilje blistajući od radosti. Sve tri izmolile su krunicu, a prikaza je prebirala svoju krunicu bez riječi. Pri završetku krunice, Bernardica se digla i upućena od gospođe Milhet približila se spilji s papirom, perom i tintom. No, odjednom je zastala. Prikaza se povukla i na čas nestala u udubini. Bernardica se uplašila da je njezino približavanje nije možda udaljilo pa je otišla. No za čas se prikaza ponovno pokazala, ali ovaj puta dolje. Sišla je kroz prolaz koji povezuje gornju udubinu s dnom spilje i sada je stajala pred Bernardicom tako blizu da ju je mogla čak dotaknuti. Prije nego je sišla, pokazala je prstom Bernardici kamo da dođe. Nikad je Bernardica nije vidjela tako blizu.
Pružajući pero i papir Bernardica je izgovorila lekciju gospođe Milhet:
– Da li biste bili tako dobri da napišete svoje ime.
Divna bijela gospođica smije se u svome svjetlu. Što joj je smiješno? Što je zabavlja? Da li stvari za pisanje, koje je Antoinetta uzela od svoga oca iz sudnice? U svakom slučaju to je dobroćudan smijeh. Bernardica se također smije. Kakvo prijateljstvo zrači iz pogleda bijele gospođice i kako je slatko u to prijateljstvo unići smijući se! Poslije onog događaja u nedjelju s blagoslovljenom vodom, što Bernardica sada žali kao nedoličan čin, usuđuje se sada otvoriti svoje srce ovom prijateljskom pogledu. Smijeh divne bijele prikaze završava se odgovorom uz smiješak:
– Nije potrebno.
Po prvi puta Bernardica čuje njezin glas »nježan i sladak«. Potpuno je sigurna sada da se ne radi o priviđenju. Prikaza nastavlja dalje ali ovaj puta ozbiljnijim tonom:
– Da li biste bili tako ljubazni pa dolazili ovamo kroz petnaest dana? (Voulez-vous avoir la grâce de venir ici pendant quinze jours)?
Bernardica, malo naučena na toliko poštovanje prema svojoj osobi, potpuno je zbunjena. Nitko je do sada nije oslovio s »vi« kao ova divna lijepa mlada djevojka. Bernardica potvrdno odgovara, ne misleći na posljedice. Na Bernardičino obećanje nadovezuje mlada gospođica:
– Ne obećavam da ću vas učiniti sretnom na ovom nego na drugom svijetu. (Je ne vous promets pas de vous rendre heureuse en ce monde, mais en l’autre.)
Ove ozbiljne riječi, koje sadržavaju proročanstvo trpljenja, čine se sada slatkima pod pogledom One koja ih je izgovorila. Gospođa Milhet i Antoinette, poluskrivene čekale su izvan spilje, jer im je Bernardica dala znak da se povuku kad je prikaza časovito nestala spuštajući se na niže, i nestrpljivo su upozoravale Bernardicu neka pita prikazu kako je bilo dogovoreno. Bernardica je to već obavila pa je u čudu ustanovila da nisu čule njezin govor iako je glasno govorila. To se događalo u svim kasnijim viđenjima kad je govorila s prikazom; dok je Bernardica imala viđenje i razgovarala s Gospom, nitko nije čuo što je ona govorila, premda je glasno odgovarala na Gospina pitanja.
I dalje su one uporno navaljivale neka pita prikazu da li što smeta njihova prisutnost i da li se mogu približiti; odgovor je bio da ništa ne priječi da se približe. No, kad su došle, prikaza je već bila nestala nakon što se opet podigla na mjesto gdje se obično ukazivala. Samo se svjetlo u udubini ovaj puta duže zadržalo. Viđenje je ukupno trajalo nešto malo manje od pola sata.
Putem kući Bernardica je rekla Antoinetti: Prikaza vas je dugo promatrala i smiješila se.
* * *
Danas je Gospa prvi puta progovorila. Izrekla je tri važne rečenice iz kojih možemo još puno toga zaključiti.
Nije bilo potrebno da pismeno stavi svoje ime jer još nije bio došao čas da otkrije svoju osobnost. Sva ukazanja su se odvijala po dobro smišljenom planu, sve je imalo svoje vrijeme, smisao i značenje. Nije bio potreban papir kao posrednik između Neba i Zemlje, nego živi ljudi, njihovo svjedočanstvo. Ime i poruka, trebali su biti preneseni preko živog srca, preko osobe, koja je za to morala jamčiti svojom čašću, ugledom, uz cijenu neugodnosti i trpljenja. Mnogima je sakriveno koliko je Bernardicu stajao ovaj izbor da bude posrednica. To je znala samo ona i Gospa, koja ju je za to izabrala.
Isto tako bila je s Isusom koji nam nije ostavio ništa vlastoručno napisano, ali nam je zato ostavio nešto daleko važnije i dragocjenije: svoju poruku zapisao je u srcima apostola, oni su za nas njegova knjiga, njegovo pismo. Prenijeli su nam njegovu poruku, posvjedočivši za nju svojom osobom, ali i svojim životima. Za našu vjeru i njezino širenje nužno je potrebno svjedočanstvo osobe koja za to jamči svojim ugledom, poštenjem, životom. »I bit ćete mi svjedoci…« jesu posljednje Isusove riječi upućene apostolima prije uzašašća (Dj Ap 1,8).
Gospa moli Bernardicu da dolazi pred spilju kroz petnaest dana. Upotrijebila je najfiniju bontonsku formulu i još k tome ju je oslovila i uvijek će je oslovljavati tijekom ukazanja s »vi«. Bernardica nikad nije doživjela toliko poštovanje prema svojoj osobi ni od koga, a pogotovo da bi je netko, nju bolesnu, siromašnu, nepismenu, oslovio s »vi«! Nije li nam time Gospa jasno rekla da Nebu nije nitko nevažan, da svako ljudsko biće, pa i ono najbjednije, ima jednako dostojanstvo, jer je svaki čovjek stvoren na sliku Božju, Božje je dijete. Svakog čovjeka Bog jednako ljubi i poštuje. To znači da i mi trebamo isto tako činiti. Bernardica se odazvala pozivu i dala je obećanje da će dolaziti. O, kako je važno da se uvijek odazivamo kad nas Bog zove da nešto za njega učinimo, a za to ne treba čekati ovako izvanredne zgode. Dosta je otvoriti svoje oči i uši i poslušati što nam govori preko Evanđelja i živog crkvenog učiteljstva koje nam govori u ime Kristovo. Gospa izgovara divne, značajne riječi, danas ugravirane u pozlaćenom okviru staklenog lijesa u Neversu, u kojem počiva neraspadnuto Bernardičino tijelo: »Ne obećavam da ću Vas učiniti sretnom na ovom svijetu nego na drugom!«
Blažena Djevica obećava sreću na drugom svijetu. Kako li je moralo zatitrati srce Bernardičino na to obećanje! O da, postoji drugi svijet, postoji sreća za one koji će je biti dostojni nakon ovog života. S tim obećanjem i s tom nadom u srcu neće biti niti jedan životni križ za Bernardicu pretežak. A to vrijedi i za nas. Jer, svi smo pozvani u tu sreću, svima nam je obećana, i svi je možemo postići, ako hoćemo. Iz Gospinih se riječi zaključuje da Ona može učiniti čovjeka sretnim. Kako? U prvom redu ako to čovjek sam želi i hoće, ako se prepusti njezinom vodstvu, ako joj se odazove, ako joj »obeća« da će »dolaziti« i izvršavati ono što bude tražila kroz tih »petnaest dana«. Vidjet ćemo kasnije da to nije ništa drugo nego on što Isus stoljećima preko svoje Crkve traži od svakog kršćanina, samo što ga mnogi ne čuju, ili ne želi čuti… A sreća koju Blažena Djevica nudi nije ništa drugo nego Njezin Sin, Isus Krist. Privoditi ljude k Isusu, to je Gospina uloga u životu svakoga od nas. »Po Mariji k Isusu« – više nego igdje drugdje to se doživljava u Lurdu. I to je ona sreća koja nas očekuje, koja je svakom od nas obećana, ako se prepustimo njezinu vodstvu! Ali tu su i Gospine riječi: „Ne na ovom svijetu!“ Ozbiljno upozorenje za Bernardicu. Susreti s Gospom ispunjali su je srećom već ovdje na zemlji. Ali je Gospa upozorava da se ne zanosi previše ovim trenucima sreće, koji će proći. Istina, ostat će divna uspomena, ali će isto tako nadoći stvarnost života. Vječnu sreću trebat će zaslužiti, postati je dostojan kroz vjernost u kušnjama, u trpljenju, u poniženju, a to je obilovalo u Bernardičinu životu. Činjenica je da je Djevica Marija mnogima u Lurdu povratila zdravlje, ali Bernardicu nije ozdravila. Ostala je bolesna do konca života. U njezinu životu bila je očita tajna križa koji čisti, spašava, otkupljuje. Blago onima koji shvaćaju vrijednost trpljenja i ne dopuštaju da i jedna njegova kap propadne, nego ga u jedinstvu s Kristom prikazuju kao zadovoljštinu za svoje grijehe i za obraćenje grešnika!