ULOGA ING. ČEDOMILA CESARCA,
NEĆAKA P. RUPERTA ZA OSLOBOĐENJE VARAŽDINA 1991.
Ing. Čedomil Cesarec dobro je poznat u Varaždinskoj županiji, ali i izvan nje, zbog svoje jedinstvene uloge i velikih zasluga na početku i tijekom Domovinskog rata kada je svojim mudrim, hrabrim i razboritim upravljanjem zajedno sa svojim suradnicima bez većih žrtava oslobodio Varaždin i cijeli sjeverozapadni dio Hrvatske od okupatorske prisutnosti JNA. Međutim rijetki su oni koji znaju, pa to sada ovdje posebno ističemo, da je ing. Cesarec nećak patra Ruperta; sin je njegove najstarije sestre Marije pa mu je p. Rupert bio ujak. Odgojen je u pravom kršćanskom duhu, a njegov ujak bio mu je pravi uzor i kasnije duhovni pomoćnik u njegovu životu i radu. Donosimo ovdje njegovu izjavu o svojoj ulozi u oslobađanju Varaždina na početku Domovinskog rata kao i njegova svjedočanstva o Božjoj pomoći za koju je uvjeren da mu je kod Boga izmolio njegov ujak pater Rupert.
Vjerski život obitelji Marije Cesarec – sestre p. Ruperta
Od kada znam za sebe vjera u Boga je uvijek bila prisutna u mojoj užoj i široj obitelji. U predškolsko doba počeli smo moj brat Marijan i ja ministrirati i ići na vjeronauk u uršulinskoj crkvi u Varaždinu. U to doba tvrdog komunizma bilo je vrlo malo djece koja su pohađala vjeronauk, a još manje ministranata, ali kod sestara uršulinki okupljala se ekipa od 40 do 50 djece školskog uzrasta. Razlog zašto smo mi išli uršulinkama, iako je kapucinska crkva bila na trećini puta, bio je najvjerojatnije taj što je i naša mama tamo odlazila jer su uršulinke jedine u Varaždinu imale vjeronauk za žene, a i disciplina je bila „vojnička“ a moja mama Marija, drugo dijete u obitelji Romana i Justine Rozmarić nakon patra Ruperta, nastojala je slijediti njegov primjer pobožnosti koji je obvezno sadržavao i žrtvice.
Za napredovanje u ministrantskim zvanjima polagali su se ispiti za svaki stupanj napredovanja. Liturgija je u to vrijeme bila na latinskom jeziku i mi smo morali znati sve bez i jedne pogreške uključujući i Confiteor (Ispovijedam se). Jedanput na tjedan bio je vjeronauk, u subotu ministrantski sastanak, u nedjelju sv. misa i jednom tjedno navečer blagoslov.
Komunistički progoni rodbine p. Ruperta
Svakako da komunističkoj partiji takva aktivnost nije mogla promaći, a uz to majka je bila „sestra fratra“ koja je također svako jutro išla u crkvu. Mislili su da će ju slomiti pa nije mogla dobiti zaposlenje. Tatu su svako malo zvali u vojnu rezervu, a mojega brata Marijana i mene poslali su u 7 kilometara udaljenu osnovnu školu, ja u 1., a brat u 3. razred. Unatoč svim pritiscima moju mamu ništa nije moglo slomiti pa smo mi i dalje redovito odlazili sestrama uršulinkama; a mama je barem jedanput tjedno odlazila do sekretara za školstvo i pitala kad će se njena djeca vratiti ponovno u bližu školu iz koje su nas premjestili.
Nakon dvije godine tih i takvih žrtvica i mi smo se konačno smjeli vratiti u staru školu koju su bez prekida pohađala sva druga djeca iz kvarta. No, kako se kasnije kroz život pokazalo dragi Bog obilno nagrađuje. Moj brat završio je medicinu, a ja strojarstvo na Zagrebačkom sveučilištu. On se cijeli radni vijek držao struke, uspješno operirao tisuće pacijenata što je posebno došlo do izražaja u Domovinskom ratu kad je razvio nove operacijske tehnike za ranjenike, spasio mnoge živote, a stotinama branitelja omogućio lakši život.
Izabran za predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Varaždin
Na početku demokratskih promjena sve je za mene teklo mirno. Međutim, nastala su političko kadrovska previranja u Varaždinu oko izbora funkcije predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Varaždin čija je funkcija bila obnašanje vlasti. Jednoga dana u srpnju 1990. g. u kasnim večernjim satima pred moju kuću došlo petnaestak ljudi i tražilo da dođem na sastanak koji je bio u tijeku; prisutni su željeli da ja budem mandatar za predsjednika. Želju tolikog broja ljudi nisam mogao odbiti. Pristao sam i bio sam izabran. Bilo je to 12. srpnja 1990. g.
Uz Božju pomoć i Blažene Djevice Marije problemi se rješavali
Već u prvim danima po preuzimanju funkcije susreo sam se s kamionskom blokadom prometnica u gradu, štrajkovima radnika, demonstracijama u tvornicama i na glavnom gradskom trgu, insolventnim varaždinskim gospodarstvom, zveckanjem oružja iz varaždinskih kasarni i direktnim prijetnjama izrečenim na sastancima s generalom, pukovnicima i „kosovcima“ tzv. JNA. Shvatio sam da bez velike Božje pomoći to neće biti moguće izvesti pa sam se utekao Majci Božjoj te obnovio i vratio Njezin kip na staro mjesto na ulaza u centar grada da nas čuva; taj su Gospin kip komunisti još davno bili uklonili, a sada je došao na svoje staro mjesto. Sve gospodarske prepreke smo uspješno riješili do proljeća 1991. g. Nakon toga slijedile su intenzivne pripreme za rat.
Rat zahvatio i Varaždin
Kako su se okolnosti u državi mijenjale, a ratna opasnost rasla, odlukom Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana 6. rujna 1991. imenovan sam predsjednikom Općinskog kriznog štaba. Ratna djelovanja JNA počela su 15. rujna 1991. godine granatiranjem Varaždina i raketiranjem aerodroma Varaždin. Tako nam je preko noći glavni zadatak postao oslobođenje sjeverozapadne Hrvatske od agresorske tzv. JNA, koja je realizirajući velikosrpsku ideologiju bila glavni realizator ratnog udara na Hrvatsku.
Za svoj su pakleni naum upotrijebili 32. korpus tzv. JNA čija komanda je bila smještena u Varaždinu, a zona odgovornosti se prostirala na cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku, sa ciljem rušenja mlade demokratske vlasti, pa je zajedno sa svojim generalštabom, vojskom od 1200 vojnika i oficira, ogromnom ratnom tehnikom izvršio agresiju na hrvatski narod tj. Varaždince koje je najprije razoružao, ubijao ih po gradu i razarao Varaždin, pucao po varaždinskoj bolnici te time spriječio ulaz ranjenika, ranjavao bolesnike i medicinske djelatnike, a mi smo istovremeno u toj istoj bolnici liječili njihove vojnike ranjene prilikom agresije JNA na Sloveniju, a kasnije i na Varaždin.
Otpor agresiji, obrana grada i kapitulacija neprijatelja
Otvorenoj vojnoj agresiji suprotstavio se goloruki narod. Nije nam preostalo ništa drugo nego se sjetiti riječi bl. Kardinala Stepinca: “Kad vam oduzmu sve, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači“.
Stavili smo krunice oko vrata i krenuli u protunapad, da bi nakon sedam dana ratovanja, isključivo ti Varaždinci udruženi s Međimurcima, Novo–Marofčanima, Ivančanima, i Ludbrežanima, taj zloglasni 32. korpus JNA vojno porazili, nakon što je taj korpus po Sloveniji posijao smrt. Osvojeni su svi vojni objekti u općini Čakovec te osam od deset vojnih objekata i skladišta u općini Varaždin; ostala je neosvojena samo kasarna Jalkovečke žrtve i Komanda 32. korpusa u Varaždinu. Uvidjevši takvo stanje nisam više želio da se nastavi ubijanje i razaranje grada i ponudio sam im časnu predaju, što je general Vlado Trifunović i njegov generalštab prihvatio uvidjevši besmislenost daljnje borbe; osim toga uvjerio se da može imati povjerenja u hrvatske branitelje i njihovo zapovjedništvo da ih nećemo poubijati nego ih odvesti u Srbiju. Ne mogu se oteti dojmu da je i tu Duh Sveti vrlo moćno zapuhao.
Vojno smo porazili 32. Korpus JNA, ali smo se istovremeno brinuli da se vojnicima i oficirima, kao i članovima njihovih obitelji ništa ne dogodi. Osobno sam ih u istom automobilu s njihovim generalom otpratio do Lipovca da budem siguran da im se na putu kroz Hrvatsku ništa ne dogodi. U 12 autobusa i dugoj koloni osobnih automobila bilo je 650 vojnika i oficira.
Posljedice ratnih stradanja nakon oslobođenja Varaždina
Ukupno je ranjeno 37 osoba, 26 osoba na našoj strani i 11 pripadnika JNA. Poginulo je 6 osoba, 3 civilne osobe 1 pripadnik ZNG-a te 2 oficira JNA. Velike su bile i materijalne štete na 337 obiteljskih kuća i 211 stanova, na više tvornica i na komunalnoj infrastrukturi. Ukupna šteta procijenjena je na 150 milijuna eura. Sve je to sanirano u 10 mjeseci iz općinskih sredstava i sredstava Fonda Svetog Nikole u koji su uplaćivali građani općine Varaždin od svojih plaća, a koji smo u tu svrhu ustanovili 1991. godine.
Božja pomoć i zagovor p. Ruperta
Nadam se da je iz ovih par redaka svakom čitatelju jasno da se u ovom slučaju radi o Božjem Milosrđu koje me prati cijeli život. Dragi Bog me pripremao za životne križeve, nosio me po najtežim dionicama, izbavljao iz smrtnih opasnosti, učinio hrabrim kad je trebalo i milosrdnim u opraštanju prijatelju i neprijatelju. Često se pitam čime sam sve to zaslužio, ali odgovora ne nalazim. Odgovor je jedino čisto, jasno Božje Milosrđe izmoljeno po zagovoru i zaštiti mog svetog ujaka patra Ruperta!
Siguran sam da je on za sve događaje u Varaždinu znao jer je moja mama bila sa njim posebno vezana. To se moglo vidjeti prilikom njihovih susreta i razgovora, koliko je tu bilo pisama i savjeta u najtežim trenucima za našu obitelj, a sve prožeto dubokim iskrenim međusobnim poštovanjem i bratskom ljubavi. I danas, 33 godine poslije mislim, kao i prvog dana, da sam bio samo kotačić u izvršenju Božjeg plana za rušenje komunizma i stvaranja samostalne Hrvatske države. Najsretniji sam bio kad je služena javna Sveta Misa na varaždinskom korzu u znak zahvalnosti Bogu za oslobođenje Varaždina 1991. g. i kad smo unatoč otporima podigli KRIŽ ZAHVALNOSTI prilikom proslave 20. obljetnice oslobođenja uz crkvu Sv. Nikole, biskupa, najstariju župnu crkvu u Varaždinu. SLAVA I HVALA TEBI KRISTE !
Sve smo to objavili u fotomonografiji „Varaždinski dani rata“ izdanoj 6. 12. 1991. g. na 76 stranica teksta i cijeli niz fotografija i pratećih dokumenata. (Nakladnik: NIŠP „Varaždin“ Varaždin. Naklada 5000 primjeraka.) O događajima ima više dokumentarnih filmova Varaždinske televizije, HTV-a, i film dr. Marijana Cesarca i dr. Mazena Korabi „Liječenje ranjenika u Varaždinu“ kao i film snimljen u Srbiji „ Izdajnik protiv zločinca“. Tu je i mnoštvo objava i tekstova od Sjedinjenih država (The Washington Post, Los Angeles Times), Australije, Europe.
Varaždin, 30. rujna 2023. g.
Ing. Čedomil Cesarec