Vila »Vau-Vau«

S kim god smo od Stankovih kolega i znanaca razgovarali, svatko bi nam istaknuo dvije njegove vrline koje su tako važne i korisne za društveni život. Prva je bila duhovitost, vedrina. Posjedovao je prirodni dar za humor. Znao je tako razveseliti i nasmijati društvo svojom spontanošću, šalama i dosjetkama. »Spiritus movens — duh pokretač«, kaže za nj kuma Dobrenić. Druga još važnija vrlina bila je njegova požrtvovnost, spremnost pomoći bližnjemu u svakoj prilici. Obje vrline dolazile su najviše do izražaja u planinarskom društvu, na zajedničkim izletima. Kolege planinari sjećaju ga se i danas kako ih je često znao ugodno zabaviti, prirediti im iznenađenje, dežurati i preko svoga vremena, prirediti objed i sl.

»Za mene on nije umro. Mi kolege planinari imamo s njim dogovor za jedan izlet. Živim još uvijek u nekom iščekivanju…« — bile su to prve riječi Stankove kolegice iz planinarskog društva profesorice Blaženke K., kad nam je iznosila svoje uspomene na Stanka. — »Divan drug, izgrađeni planinar! Spreman pomoći usred noći. Mladić na kojega ste se mogli potpuno osloniti. Duhovit, ugodan u razgovoru. S njim ste mogli poći i na najusamljeniji otok, a da vam ne bi bilo dosadno. Ako ste htjeli ozbiljan razgovor, bio je spreman, ako ste se željeli šaliti, bio je neiscrpiv. Uzor planinar! Puno sam od njega naučila u planinarstvu: kako se hoda po planinama, na što treba paziti da se čovjek ne premori; a onda, kako se može pjevati i biti veseo kad bude i teško. Nenadmašiv je bio kad se trebalo žrtvovati za zajednicu. Neumoran radnik, veliki entuzijast, neprestano u pokretu, spreman na akciju, uvijek dobronamjeran. Bile su to vrline koje je čovjek od njega jednostavno upijao. Ono nešto neizrecivo što je oko sebe širio to je ostajalo tako duboko u nama. Naše planinarsko društvo bila je to tako divna cjelina, s mnogo razumijevanja i prijateljstva. To su mi tako drage uspomene… Kad sam doznala da je namjeravao poći u svećenike, malo sam se iznenadila. Bio je vižlast, zdrav, realan mladić, znao je postaviti stvari na svoje mjesto.«

Na Sljemenu na Puntjarki Omladinska sekcija Planinarskog društva Zagreb imala je svoju planinarsku prostoriju. Bila je to radnička baraka koju su mladi planinari preuredili za svoje svratište. Zbog skromnog izgleda dali su joj ime Vila »Vau-Vau«. Gotovo svake nedjelje polazili bi onamo; nekad već i subotom navečer. Ondje se dočekivala i Nova godina, kako nam to Stanko bilježi u svome dnevniku. Uredili su ondje i čajnu kuhinju za ostale goste i planinare koji bi nedjeljom dolazili onamo na izlet. »Bio je veoma zauzet za našu vilu »Vau-Vau« pripovijeda nam Stankov kolega planinar Vlado Matz. »Kad god je što trebalo uraditi, pomoći, bio je među prvima. Puno se zalagao da u ‚vili’ sve bude uvijek u redu. Nije se tu očekivala kakova nagrada ili dnevnica. Bilo je normalno da se radi za društvo koliko tko može. I bili smo daleko sretniji i zadovoljniji iako u daleko siromašnijim uvjetima nago današnji mladi koji toliko toga imaju.«

I Stankov kolega S. Jecić-Jec, kojega također često susrećemo u Stankovu dnevniku i na fotografijama sa zajedničkih izleta, rado se sjeća svoga druga planinara: »Puno nam je nedostajao. Što dalje to smo sve više osjećali njegovu odsutnost. U njegovu društvu bilo je uvijek veselo. Svojom prisutnošću podigao bi temperaturu i unio vedrinu. Posljednji izlet koji sam s njime poduzeo bila je velika tura po Alpama. Još dugo iza toga spominjali smo njegove šale i njegovo nastojanje kojim nam je učinio tako vesele te dane. Za zajednicu rado se zalagao. Dogodilo bi se koji put u Alpama da nam se nije mogao pridružiti, jer smo mi polazili na stijene i uspon užetima. Ne bi ga to oneraspoložilo. Bez prigovora bi ostao i dapače na povratku bi nas dočekao kao pravi domaćin priredivši nam objed.

Svoje uvjerenje nje nikome nametao, ali nije imao niti razloga da ga krije među nama. Bio je u tom pogledu veoma tolerantan i nenametljiv. No, svoja gledišta znao bi ipak uporno braniti, ako je bilo potrebno.«