11. „ŽIVOT NIJE UŽIVANJE NEGO ŽRTVA“

Veoma je rano bl. Ivan shvatio jednu od temeljnih istina našega zemaljskog života: nismo stvoreni za sreću na ovom svijetu niti je moguć  raj na ovoj zemlji nego smo stvoreni za sreću na drugom svijetu koju pak treba ovdje na zemlji zaslužiti radeći i žrtvujući se. Tako je u svome dnevniku zapisao: „Život nije uživanje nego žrtva.“  Razumio je da ako se nešto veliko, uspješno želi ostvariti treba truda, napora, žrtve, odricanja. Trpljenje ga je pratilo kroz život od mladih dana: bila su to tjelesna trpljenja zbog bolesti očiju i strah da ne izgubi očinji vid, zatim patnje boravka u ratu na bojištu, potom  nutarnja trpljenja zbog nerazumijevanja svoje okoline i svoga rada. Međutim susret s  patnjom  imao je  svoj pozitivni duhovni protuučinak; pridonio je u prvom redu da se, posebice boraveći na bojištu u ratu, potpuno obratio k Bogu. Prihvaćao je patnju koju mu je Bog slao kao sastavni dio kršćanskog života kojoj je znao udahnuti smisao i značenje. I posljednji svoj čin – odlazak s ovoga svijeta, svoju smrt bl. Ivan nije prihvatio pasivno nego ju je pretvorio u vrijednost: umirući prikazuje Bogu svoj mladi život kao žrtvu za hrvatsku mladež! Koliko je ta žrtva bila Bogu draga pokazao je daljnji slijed događaja jer su ga mnogi mladi uzeli za uzor i slijedili njegov primjer kršćanskog života i djelovanja. Donosimo ovdje neke njegove misli i trpljenju:

„Uvjeren sam da sve ima svoju svrhu, ovaj rad i moje male patnje. Kroz bol čovjek sve vidi drugačije i dublje razumije gorku riječ: život.  – Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogomu što ne bih nikada inače spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uskladim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo. – Cijelo je kršćanstvo sazdano na žrtvi. Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstva. –  Trpljenjem čovjek može više učiniti za proširenje Kraljevstva Isusova, negoli velikim radom, učenim raspravama, sjajnim govorima i člancima. – Trpljenje je najjače sredstvo što spasava i posvećuje duše. – Blago onim dušama koje s radošću primaju iz ruku Gospodnjih svaku bol i sjedinjene s Isusom pridonose je za raširenje Crkve Isusove u dušama i društvu. – Prilikom operacije stalno sam mislio kako će u nebu biti lijepo. – Pa što je umrijeti; iza toga dolazi drugi svijet. Tamo će biti tako lijepo i veselo!“

Predosjećajući da će umrijeti, Ivan je prije odlaska na operaciju sastavio natpis za svoj nadgrobni  spomenik. To je bilo ujedno i posljednje što je Ivan napisao u svome životu. U nekoliko rečenica Ivan je sažeo sav svoj život i svoje vjerovanje u budućnost koju mu obećaje Onaj kojemu je povjerovao i posvetio svoj život. U tim riječima nema straha ni neizvjesnosti pred misterijem kojemu ide u susret. Iz svake riječi izvire samo vedra nada i sigurno pouzdanje u vječni život i blaženstvo što vjerniku obećava kršćanska vjera. Ivanova oporuka jest divan zaključak njegova života i kruna njegove pobožnosti. Ove riječi njegove oporuke nalaze se danas uklesane na bijeloj mramornoj ploči nad njegovim grobom u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.

„Umro u miru katoličke vjere.

Život mi je bio Krist a smrt dobitak.

Očekujem milosrđe Gospodinovo

i nepodijeljeno, potpuno, vječno

posjedovanje Presvetog Srca Isusova.

Moja je duša postigla cilj za koji je stvorena.“