MISLI BL. KARLA

BOG

Non io, ma Dio! – Ne ja, nego Bog!

Život je uistinu lijep samo onda ako se uspije Boga staviti na prvo mjesto.

Pronađi Boga i pronaći ćeš smisao svojega života.

Ono što je bitno u životu jest plemenitost duše, tj. način na koji voliš Boga i svojega bližnjega.

Naš cilj mora biti Vječno, a ne prolazno.

Ako Bog zagospodari našim srcem, onda ćemo i mi zagospodariti Vječnim.

Najveći dar koji je Bog dao ljudima jest što je poslao svojega jedinorođenoga Sina, Isusa. Bitno je da Isusa zavole i upoznaju svi ljudi na svijetu.

Velečasni, ispravite me ako griješim, ali nije li Gospodin jedini koji nas prima bez prethodne najave? Njemu uvijek mogu nešto povjeriti, mogu se i požaliti, ispitati ga u njegovoj tišini i reći mu ono što ne razumijem. I onda u sebi pronađem riječ koju mi on šalje: trenutak iz evanđelja koji me obavija pouzdanjem i sigurnošću.  (Jednom je ove riječi rekao svome župniku.)

Tuga je pogled okrenut prema sebi, sreća je pogled okrenut prema Bogu.

Svetost treba željeti svim svojim srcem, a ako još uvijek ne želiš, trebaš to ustrajno tražiti od Gospodina.

Samo će onaj koji vrši volju Božju biti uistinu slobodan.

Djeca ste Božja poput mene! (Te je riječi uz popratni smiješak govorio kad je siromasimo davao milostinju.)

ISPOVIJED

Ljudi se toliko brinu o ljepoti svojega tijela, umjesto da se brinu o ljepoti svoje duše.

Ispovijed je kao vatra koja balon podiže u nebo. Da bi se dignuo u zrak, balon se mora osloboditi tereta. Tako i duša, da bi se uzdigla u nebo, mora se riješiti onih malih utega, a to su laki grijesi. Ako kojim slučajem postoji neki smrtni grijeh, duša pada na zemlju, a ispovijed je poput vatre koja balon podiže u nebo.

Treba se često ispovijedati jer duša je vrlo zamršena. Najsitnija nesavršenost drži nas prikovanima za tlo kao što dječje balone, privezane konopcima, držimo u svojoj ruci

Kada bi ljudi uistinu postali svjesni rizika kojemu se izlažu kršeći Božje zapovijedi, daleko bi više pazili da ne čine teške grijehe pa bi se više trudili i opominjali svoju braću koja baš ne žive u skladu s primljenim krštenjem.

Ako uspiješ, ispovijedaj se svaki tjedan, čak i zbog lakih grijeha.

EUHARISTIJA

Euharistija je moja autocesta prema nebu.

Što se budemo češće pričešćivali, postajat ćemo sličniji Isusu. I okusit ćemo raj već na ovom svijetu. Bez Isusa ništa ne mogu učiniti.

Isuse, samo se smjesti! Kao da si u svojoj kući. (Karlova molitvica nakon pričesti.)

Mnogi ljudi, po mojemu mišljenju, uistinu ne razumiju do kraja vrijednost mise jer kada bi mogli pojmiti veliko blago koje nam je Gospodin dao, darivajući nam se kao hrana i piće u svetoj hostiji , svaki bi dan išli u crkvu, imali bi udjela u plodovima misne žrtve i odrekli bi se mnogih površnosti.

Tko se može više zauzimati za nas od Boga koji se daruje?

Budući da su svećenici Kristove otvorene ruke, moraju oduševljeno svjedočiti Gospodina. Oni sami moraju biti svijetli primjeri, a ne da napamet ponavljaju liturgijski obred ne unoseći se svim svojim srcem pa iz obreda ne plamsa njihova vjera u Boga.

Trebamo crpsti iz sama izvora ljubavi, iz euharistije. Isus će se po euharistiji nastaniti u nama i povećavajući tako našu sposobnost prodiranja u njegovo srce da bismo postajali osjetljiviji i spremniji krjeposno živjeti.

Kada stojiš na suncu, preplaneš. Ali kada staneš pred euharistijskog Isusa, postaješ svet.

Više volim ostati u Milanu jer u crkvama ionako postoje svetohraništa gdje mogu u svakom trenutku naći Isusa. Ne osjećam potrebu da se uputim u Jeruzalem. Imamo Jeruzalem pred kućom.

Ako dobro razmislimo, mi smo puno sretniji od onih što su s Isusom živjeli prije dvije tisuće godina jer uza se uvijek imamo stvarno i bitno prisutna Boga. Dovoljno je otići u najbližu crkvu. ‘Jeruzalem’ je u svakoj crkvi! Zašto očajavati? Bog je uvijek s nama i ne napušta nas nikad.

Mnogo je onih koji stoje u beskonačnim redovima da bi bili na kakvu koncertu ili nogometnoj utakmici, ali ne vidim da isti takvi redovi pune crkve kako bi posjetili Isusa u svetohraništu. A to bi nas trebalo tjerati na razmišljanje… Možda to ljudi još uvijek nisu ozbiljno shvatili!

Tijelo je Isusovo prisutno među nama kao što je bio i među svojim prijateljima za vrijeme svoga zemaljskog života. Kada bismo ozbiljno razmislili o toj činjenici, ne bismo ga ostavljali tako sama u svetohraništima dok nas on pun ljubavi čeka da nam pomogne i podrži nas na našem zemaljskom putu.

Ako dobro razmislim o tome, Isusova žrtva na križu zbila se prije dvije tisuće godina, ponavlja se na nekrvni način u svim misama koje se slave svakoga dana. I mi se, poput Ivana, možemo pridružiti toj istoj žrtvi na križu.

Bože, po Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu predajem ti sve svoje molbe i molim te da me uslišiš.

Kada se u Očenašu kaže ‘kruh naš svagdašnji daj nam danas’, Isus je mislio i na  ‘pričest našu svagdanju daj nam danas’.

Ideš ravno u raj ako se pričešćuješ svakoga dana.

Po pričesti postajem sličniji Isusu.

Pričest je predokus neba već na ovom svijetu.

Ako Isus uvijek ostaje s nama gdje god da postoji posvećena hostija, čemu hodočastiti u Jeruzalem da bismo posjećivali mjesta gdje je Isus živio prije dvije tisuće godina? Tako bi s istom pobožnošću trebalo posjećivati i svetohraništa.

Volim razgovarati s Isusom o svemu što proživim i čujem.

Mnogo je onih koji stoje u beskonačnim redovima da bi bili na kakvu koncertu ili nogometnoj utakmici, ali ne vidim da isti takvi redovi pune crkve kako bi posjetili Isusa u svetohraništu. A to bi nas trebalo tjerati na razmišljanje…

Asiz je mjesto gdje se osjećam najsretnijim.

Gospodin Isus utjelovio se odabirući za majku siromašnu djevojku od samo petnaest godina i siromašna stolara kao zakonskoga oca. Kad se rodio, doživio je samo odbijanje ljudi i onda mu je, na koncu, netko našao štalicu. Bog mu je za majku odabrao siromašnu petnaestogodišnjakinju i siromašna stolara: izabrao je siromaštvo, a ne raskoš. Meni je to nevjerojatno.

Kreposti se najviše stječu snažnim sakramentalnim životom.

Pričest je vrhunac ljubavi i po tom sakramentu Gospodin nas čini cjelovitim osobama, stvorenima na njegovu sliku i priliku.

MARIJA

Blažena Djevica Marija je jedina žena mojega života.

Krunica – to su najkraće ljestve do neba.

Tko nas može bolje od Djevice Marije poučiti da se što više zbližimo s trima osobama Presvetog Trojstva nego ona, Majka Isusa Krista – našeg Boga i našega Otkupitelja te zaručnica Duha Svetoga? Bog zacijelo nikad ništa neće odbiti stvorenju koje voli više od bilo kojega drugog bića.

Ljubav koju Majka Božja ima prema svima nama mene hrabri. Čuda koja je činila Djevica Marija u vrijeme svojih ukazanja zasigurno mogu uvelike pomoći da poraste vjera mnogih ljudi.

PREMA VJEČNOSTI

Asiz je mjesto gdje se osjećam najsretnijim.

Otkrij koliko prijatelja imam na nebu gdje dolaze mladi sveci, oni koji su stigli do cilja u rekordnom vremenu. 

Kritizirati Crvku znači kritizirati same sebe..

Pitam se zbog čega se danas gotovo nikada ne govori o paklu, a to je toliko jezivo i strašno da se bojim i same pomisli na to.

Nakon svete pričesti sveta je krunica najjače oružje u borbi protiv đavla.

Gospodin me je razbudio. Koliko li vjera treba da se ne prestrašiš izgledne teške bolesti!

Svi se rađaju kao originali, ali mnogi umiru kao kopije.

Bog je svakomu među nama napisao jedinstvenu i neponovljivu priču, ali nam je ostavio slobodu da napišemo kraj.

Umirem miran jer sam proživio svoj život, a da nisam potratio ni minute na ono što se Bogu ne sviđa.

(Ove misli bl. Karla Acutisa preuzete su iz biografije bl. Karla: Umberto de Vanna:  Carlo Acutis, 15 anni di amicizia con Dio.  Elledici Torino, 2019.   –  Biografija postoji i u hrvatskom izdanju pod naslovom: Karlo Acutis, Cyber-svetac.)