MOJ SUSRET S BLAŽENIM KARLOM ACUTISOM I NJEGOVOM MAJKOM ANTONIJOM

U RIMU 21. 10. 2005.

U mjesecu listopadu 2005. g. nalazio sam se u Rimu. Tijekom moga boravka obavljajući neke poslove, a bio je to 21. listopada, prolazio sam kraj velike crkve sv. Karla Boromejskog u ulici Via del Corso. Pogled mi je slučajno pao na velike plakate koji su bili izvješeni kraj ulaza u crkvu za izložbu o Euharistijskim čudesima koja je bila postavljena u crkvi.

Zdrava me je znatiželja privukla pa sam tako ušao da vidim o čemu se radi. Po cijeloj crkvi bili su izloženi veliki panoi na kojima su bile prikazane slike i tekstovi o euharistijskim čudesima koja su se događala tijekom povijesti u raznim krajevima svijeta. Bilo ih je oko 130. Obišao sam izložbu i pri izlaznim vratima  zaustavio sam se kod štanda gdje su se dijelile sličice, prospekti i prodavale knjige. Kupio sam knjigu koja je vjerno sadržavala sve tekstove i slike što su bili izloženi na velikim panoima izložbe. Ustanovio sam da niti na izložbi, niti u knjizi nema spomena o našem euharistijskom čudu u Ludbregu. Nakon što sam se predstavio gospođi koja je bila za štandom  da dolazim iz Hrvatske, započeli smo razgovor o našem Ludbregu i čudu koje se u njemu dogodilo 1411. Gospođa je pokazala veliko zanimanje pa sam predložio i ujedno zamolio da se u izložbu uključi i naše čudo iz Ludbrega. Ona se odmah s time složila i dogovorili smo se da ću im poslati potrebne podatke, tekstove i slike. Dapače, rekla je, kako pripremaju novo izdanje knjige o ovim čudesima pa će Ludbreg svakako ući unutra. Tako je i bilo. Po povratku u Zagreb odmah sam im poslao sve potrebne podatke; drugo izdanje knjige objavljeno je u mjesecu lipnju 2006. g. s mojim prilogom o Ludbregu a knjigu su mi izdavači potom poslali za poklon.  Iskreno rečeno, moj prvotni motiv da uključim naš Ludbreg u ovu izložbi bio je ne samo „euharistijski“ nego više rodoljubno-nacionalni, tj. da se na toj izložbi i mi Hrvati afirmiramo kao kršćanski narod u kojem se također štuje euharistija i još k tome imamo o tome i nebesku potvrdu preko čuda koje se dogodilo u Ludbregu.

O svemu sam obavijestio i župnika u Ludbregu i predložio mu da bi bilo dobro prevesti cijelu izložbu i omogućiti da i naši vjernici to vide.  Međutim kako smo obojica bili zauzeti drugim obavezama i dužnostima, ta se ideja tada nije ostvarila. Odgođena je bila za neko buduće vrijeme.

Kad sam posjetio izložbu nisam se posebno zanimao tko je glavni organizator i tko stoji iza nje. Nekako mi je bilo jasno i logično da je to  stvar jedne crkvene institucije, možda čak i same župe sv. Karla Boromejskog u kojoj je izložba bila postavljena, pa nije bilo nekog posebno razloga da ispitujem tko je pravi organizator. Tada nisam mogao ni slutiti niti zamisliti tko je u stvari stajao iza te izložbe i bio njezin idejni začetnik i glavni organizator.

Od toga moga posjeta ovoj izložbi  prošlo je 15 godina. Došla je 2020. god. u kojoj pišem ova sjećanja. U medijima, pogotovo talijanskim tijekom ove godine susretao sam često vijest da će uskoro biti proglašen blaženim jedan petnaestogodišnji dječak, Talijan Karlo Acutis. Dapače, beatifikacija je bila planirana za proljeće, ali je pandemija koronavirusa odgodila svečanost do jeseni. Malo sam se zainteresirao  za tog mladog sveca pa sam među ostalim pročitao da je bio veliki štovatelj Euharistije i da je čak organizirao izložbu o euharistijskim čudesima. Našavši na Internetu cijelu tu njegovu izložbu odmah sam se sjetio moga posjeta jednoj takvoj „sličnoj“ izložbi u Rimu od prije petnaest godina.  

Nešto mi nije dalo mira pa sam odmah  potražio među svojim knjigama onu knjigu o tadašnjoj izložbi koju su mi „organizatori“ (a sad znam tko su bili organizatori!) poslali kao poklon za suradnju.  I gle čuda: listajući knjigu i uspoređujući tekst i slike s onom koja je bila na Internetu ustanovih da je to ista ona izložba dapače potpuno identična onoj koju sam vidio 2005. i razgledavao je s puno zanimanja. Samo što kod ovog njezina internetskog izdanja odmah na početku piše velikim slovima da je tu izložbu „zamislio i realizirao Karlo Acutis“ !!! A kod one koju sam vidio 2005. njegovoga imena tada još nije bilo. I da stvar bude još zanimljivija u tom internetskom izdanju izložbe nalazi se također i moj tekst i slike o Ludbregu kao i u onoj knjizi iz 2006.g.

Dakle, stvarno iznenađenje! Bio je to taj 15-godišnji dječak-mladić Karlo Acutis, a sada evo blaženik Katoličke Crkve, glavni organizator izložbe, koji je  primio i pročitao moj tekst o Ludbregu i potom ga je uvrstio u ovu svoju izložbu u čemu mu je pomagala i njegova majka kako sam kasnije doznao! No, htio sam, međutim, o tome imati i izravnu potvrdu.  

Kako sam na Internetu naišao na mnoge izjave i intervjue s majkom od Karla u povodu njegove beatifikacije, to sam uz pomoć njezinog suradnika stupio u kontakt s njome i pitao je da li se sjeća moga priloga o Ludbregu. Ona mi je odgovorila 24. listopada 2020. opet preko istog suradnika ovako:

„Dobro se sjećam p. Nagya jer je to bio on koji nam je poslao informacije o čudu u Ludbregu i Karlo je htio ići u Hrvatsku, ali bile su tada još godine delikatne i opasne da bismo onamo putovali.“ Naravno da me je ovo saznanje veoma obradovalo! Tada sam se ohrabrio i ponovno je pitao preko njezina suradnika da li se sjeća one izložbe u Rimu 21. listopada 2005. Odgovor je brzo stigao: „Kako da ne. Pa ja sam to tamo bila i p. Nagy je samnom razgovarao o Ludbregu… I Karlo je tada bio samnom!!!“

Opet, još veće radosno iznenađenje! Nažalost, Karla tada nisam  zamijetio niti ga vidio jer nije bio kod štanda kad sam razgovarao s njegovom majkom. Vjerojatno je bio negdje po crkvi s drugim posjetiteljima tumačeći im pojedina čudesa. Zanimljivo: Karlo je za mene saznao preko moga teksta o Ludbregu još za svoga života početkom 2006., a ja sam doznao za njega da je uopće postojao kao ljudsko biće tek nakon 15 godina, i to o njegovoj beatifikaciji!!!

 U svakom slučaju čini mi veliku radost i utjehu (a kome ne bi!) da sam evo barem dvadesetak minuta koliko je trajalo moje obilaženje izložbe toga 21. listopada 2005., i to rekli bismo sasvim slučajno, bio u toj crkvi zajedno s Karlom  i njegovom majkom, a da tada  nisam  znao tko su oni bili niti da je Karlo, (za koga tada nisam niti znao) bio glavni organizator ove izložbe! I kad sada film vrtim unatrag, to saznanje me stvarno ispunja velikom  radošću da sam bio tako blizu jednog budućeg sveca koji će tada za svega godinu dana (12. 10. 2006.) otići s ovoga svijeta, a 2020. godine, kad ovo pišem, biti uzdignut na oltar kao blaženik Katoličke Crkve.

Promatrajući opise i svjedočanstva svih tih euharistijskih čudesa koja su tako lijepo prikazana na toj izložbi, za mene, a vjerujem i  za svakog tko samo malo bolje upozna Karlov život, ipak najveće čudo jest Karlo sam kao njezin idejni začetnik i glavni organizator!

Da jedan dječak od samo 11 godina (!) nakon što je vidio jednu sličnu izložbu u Riminiju u kolovozu 2002. g. dolazi na ideju da pokrene izložbu o euharistijskim čudesima, te radi na njoj više od dvije godine, svjedoči kolika je bilo njegova velika vjera u Isusovu prisutnost u Euharistiji!  I kako je zadivljujuće intenzivan bio njegov euharistijski život od najranije mladosti da je već sa 7 godina (a ne sa deset, kao što je to običaj tada, a i danas je) sam zaželio i dobio posebnu dozvolu mjesnog biskupa da primi prvu svetu Pričest; i onda je nastavio štovati Euharistiju sve većim intenzitetom! I još k tome dodajmo kako je Karlo nastojao da u svojoj okolini učvrsti i vjeru i štovanje Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije! Kud ćete većega euharistijskog čuda od toga „živoga čuda“ jednog dječaka koji ovako duboko doživljava otajstvo Euharistije i njezinu važnost za kršćanski život! A taj njegov primjer ne samo da zadivljuje nego i snažno pozitivno djeluje na sve koji se s njime upoznaju sada nakon njegove smrti kad je otišao s ovoga svijeta da promatra Kristovo lice koje mu je tijekom zemaljskog života bilo sakriveno pod velom euharistije, a u čiju je nazočnost čvrsto vjerovao.

* * *

Svake godine, još prije beatifikacije bl. I. Merza, slavili smo u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu 10. svibnja, dan njegova rođenja za nebo. Tako je bilo i 1982. god. Tom je prigodom došao sam kardinal Franjo Kuharić i predvodio je u Bazilici Srca Isusova večernju svečanu sv. misu te izrekao krasnu propovijed o našem budućem Blaženiku. Među ostalim rekao je:

„Ivan Merz je čudo Milosti Božje“.

Jedan biograf bl. Ivana u biografija o njemu napisao je: „Merz je odrastao i živio kao mladić u jednom takvom ambijentu i okruženju koji je ljudski gledano trebao proizvesti sve drugo samo ne jednoga sveca! Odrastao je u liberalnoj sredini, nastavio studirati u Beču, Parizu u potpunoj slobodi bez ikakve kontrole i nadzora, potom tri godine provodi u vojsci i na bojištu sa svim mogućim opasnostima što ih na svakom koraku donosi vojnički život. A ipak, dogodilo se čudo: iz rata i sa studija Merz se vraća u domovinu potpuno produhovljen, svetačkog ponašanja i izgleda te kroz svoje djelovanje i svojom pojavom svijetli kao veliko „čudo Milosti Božje“.

Sve gore rečeno može se u potpunosti primijeniti na meteorski život mladoga Karla Akutisa. Rođen je i odrastao u jednoj bogatoj i dobro stojećoj talijanskoj obitelji koja mu nije dala, međutim, nikakav vjerski odgoj; imao je sve  što je mogao poželjeti u materijalnom smislu, u odijevanju, hrani, s roditeljima često putovao po Europi…  A ipak, dogodilo se čudo: u takvom ambijentu on izrasta u jednog sveca! Već od najranije dobi kod njega se moglo primijetiti kako Milost pomalo djeluje, kako ga rasvjetljuje i vodi na iznenađenje njegovih roditelja, a onda i cijele okoline dok svi ne zaključiše da je to dijete pravo „čudo Milosti Božje“ što mu je i Crkva službeno potvrdila kad ga je 10. listopada 2020. uzdigla na oltar kao blaženika Katoličke Crkve.

Zagreb, 14. XI. 2020.

p. Božidar Nagy, SJ