Danica Širola

22. veljače 2022.

DNEVNIK 1922.

Bože moj – sve moje!
1. siječnja 1922.

Tek uhvatih rukom zastor koji prekriva sve što će se u novoj ovoj godini zbiti. Uhvatih ga tek malo pomalo, tek malo pomalo da ga odgurnem, dan za danom kako slijedi, svaki što u sebi krije. Zastor ovaj danas tek uhvatih. I zirnila sam u novu godinu – al’ ne vidjeh ništa, gusta tama i bolje reći koprena gusta, obavila neku tamu a nad njom sije sjajno sunce milosti Božje. Gledam i ne vidim ništa, tek znam da mi je prolaziti kroz ovu tajanstvenu tamu. Zar ću sama? Sama – to me plaši. Ne, ne, sama. Isus će sa mnom a nada mnom sjati će sve toplije sunce milosti Božje. Ne bojim se. Evo me radosno naprijed. Idem s Kristom raditi na slavu Božju!

++++

Krist je sa mnom

Ne znam svega, život što mi nosi,
Al’ ja ipak naprijed krećem smjelo.
Ničega se – ničega ne bojim,
Krist je sa mnom – sa mnom nebo cijelo.

Da se plaši? Tad milosti Sunce
Toplu zraku i na mene siječanj,
A u grudma Krista Sveto Srce
Vrućim žarom i za mene bije.

Smjelo naprijed, dušo, smjelo samo,
Ne tražiti ovog svijeta sreću,
Već raditi, o radosti mnoge,
Bogu na čas i na slavu veću.

+++

Bože moj – sve moje!
2. I. 1922.

Sutra u Varaždin, Isuse. O kako se radujem, sutra u Varaždin. Idem da odnesem za s. Piju pedagogička i matematička skripta. I Đurđica sa mnom – Tek, Isuse, nešto me plaši. Kad sam ono rekla tati prije par dana, da se spremam u Varaždin, nije mi ništa reko samo riječi: „Na volju ti, radi kako hoćeš.“ Nije pokazivao nikakve zlovolje. A sada kad se već spremih, ta, začas mi je krenuti Đurđici da tamo prenoćim, jer vlak rano kreće, sada, sada je izustio riječi koje me malo plaše. – Ideš u Varaždin, meni to nije drago. Isuse, što da učinim? Daj, Isuse, reci što da učinim. Da idem, već je sve spremljeno, a tati nije drago. Isuse, Isuse dobri, a što je Tebi draže? Ono, ono hoću da učinim što je Tebi najmilije. Isuse, Ti znaš da još nikad u svojem životu nijesam učinila nešto, što bih znala da nije milo ocu mojemu. Zar sada da to ne smim. A već je spremna i Đurđica. Što da učinim, Isuse? Znam šta, čuj, dobri moj Spasitelju, molbu jednu. Idem da prenoćim kod Đurđice, a tebe, Tebe vruće molim, daj, ako Tebi nije milo da idem u Varaždin, daj da dođe zapreka kakova. Ili da zaspimo, ili da na vlak zakasnimo, ili što slična. Isuse, dobri Isuse, ne dopusti da učinim nešto, što bi se protivilo volji svetoj Tvojoj, Isuse, ja neću, ja neću da činim Tebi nemilih djela, već biram (a Ti mi kod izbora pomozi) djela za koja mislim da su Tebi najmilija. Isuse, budi sa mnom. Idem u Tvoje sveto ime!

Bože moj – sve moje!
3. I. 1922.

U Varaždinu…

+++

Bože moj – sve moje!
4. I. 1922.

Koliko je bilo meni i straha u duši kad sam jučer kretala za kolodvor. Isuse, idem jer je Tvoja volja tako. U Varaždinu, o kako nas lijepo primili. Odveli nas gore i zadržali na ručku. Bilo govora i razgovora mnogo, mnogo. Sva pitanja tamna razriješiše se. Oblačak, što se tamo na sjeveru nadvio, nestao je, a sunce, ono toplo sunce sinulo je opet. Pa sad ljepše sije, toplije sad grije. Gospode, hvala!

Vratismo se uvečer u Zagreb. Tata bio prijazan, a i svi drugi. Nitko nije ništa spominjao. Oh, kako sam bila sretna kad osjetih da sam u kući, u koju me zoveš, Isuse. Isuse dobri, zar ću još dugo čekati? Ne moja, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja! Jedno je samo, što malu sjenku baca na veliku radost moju. Isuse, ja sam prvi puta u životu učinila nešto što nije milo ocu mojemu. Što se u neku ruku protivi volji njegovoj. Teško osjećam to na duši. Žao mi je što sam rastužila dobroga tatu. Isuse, Isuse, oprosti. Učinila sam to a stajalo me velike borbe, učinila sam to za Tebe, Isuse! Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
5. I. 1922.

Kako ću, Isuse, razdijeliti vrijeme, da ga što korisnije upotrijebim? Radim – učim kroz dan, a uvečer onda sam umorna – radim do 10 sati, a onda idem spavati. Poslušnost to traži.[1] Radim, ali rad ovaj može li se nazvati radom? Kako je malo što sam svršila, a učiti još toliko imam. A ja učim Tebi na slavu, za Tebe, Isuse. Prikazujem zato Tebi sav rad moj. Malo je, Isuse, ali ja ga rado obavljam, a pomisao na Tebe, na samostan uvijek mi radost i snagu daje. Hvala Ti, Isuse, i za ono što u jednom danu naučiti mogu. Znam sigurno, Ti ćeš mi pomoći da naučim onoliko koliko mi je potrebno da mogu raditi na slavu Tvoju. Isuse, ja bih htjela mnogo, mnogo raditi Tebi na slavu. I ljubiti bih Te htjela više, više, Isuse, no Te drugi ljudi vole.

+++

Bože moj – sve moje!
6. I. 1922.

Gospode!

Toliko duša u mraku neznanja, u mraku indiferentizma vjerskoga luta. A danas blagdan je Bogojavljenja, blagdan koji nas spominje velike dobrote Tvoje, kojom si se Ti objavio narodima. Daj, Isuse, objavi se i danas kojem ohladnjelom srcu, daj da Te mnogi upoznadu da veća bude i slava Tvoja i više da se neumrlih spasi duša. Smiluj se tolikim bijednim dušama, Gospode!

+++

Bože moj – sve moje!
7. I. 1922.

Završajemo danas fiziku, nekako sam je Bogu hvala proučila, a naskoro kad počnu predavanja, bit će posla nanovo. Sad još u ruke kemiju i pedagogiju. Isuse, budi mi u pomoći. Gospode, mnogo mislim i razmišljam misli kako i na koji način da popravim svoj život, kako da ga učinim Tebi milijim, kako da se mnogih i premnogih malih pogrješaka manem. Teško je smisliti takova nešto, zato se, Gospode, na Tebe obraćam. Daj Ti meni pomoći, Ti me nauči. Hoću, hoću da se popravim, hoću da živim sveto, da na taj način malo Tebi uzvratim ljubavi Tvoje. Hoću da živim sveto, Isuse, jer Ti tako želiš. Kako ću se priviknuti svetome životu, kad sam od svetosti daleko, daleko, kako ću se dovinuti savršenstva kad sam i od savršenstva daleko, daleko. Ali se ne plašim. Malo pomalo, Ti ćeš mi pomoći i sigurna sam da ću doći do cilja. Isuse, nauči me kako da uredim svoj život, da postignem cilj ovaj.

+++

Bože moj – sve moje!
8. I. 1922.

Gospode, hvala! Kod današnjih kratkih duhovnih vježbi, što ih obavljam svake nedjelje stvorila sam odluku, Isuse, pomozi odluci ovoj vjerna da ostanem u njoj da ustrajem. Odlučila sam od nedjelje do nedjelje odrediti si nešto, i čuvati se pogreške koje i vježbati se u kojoj kreposti i stoga nad time bdjeti. Je l’ de, Isuse, ovako ću moguće ipak makar i polagano bližiti se cilju svojemu. A znam, Ti ćeš mi pomoći, Ti ćeš biti uza me. Isuse, Danica je Tvoja, daj uvijek Tvoja da ostane.

+++

Bože moj – sve moje!
10. I. 1922.

Gospode, što želiš da ja učinim?

+++

Bože moj – sve moje!
11. I. 1922.

Počela predavanja, posla opet na novo. Gospode, budi uza me.

+++

Bože moj – sve moje!
12. I. 1922.

Nauči me, Isuse, kako da radim, radim na slavu Tvoju. Kako da najkorisnije upotrijebim vrijeme!

+++

Deusmeusetomnia![2]
13. I. 1922.

Isuse! Treba da ispovjedim grijeh svoj. Evo me danas uhvatio kašalj neki, muči me i muči, i boli ko sve da mi je razderano u prsima. Hvala Ti, Isuse, što opet malo bar tjelesnih boli osjetiti smijem. To me raduje, jer tako evo mogu ovo malo boli prikazati Tebi, dobri moj Isuse! Tek mi je žao, jako žao ako sam ja tome kriva, žao mi je Isuse, ako sam time ražalostila Tebe. A kriva sam zaista sama ja. Tražila sam uzrok, koji bi mogao biti povodom ovoj nahladi i našla sam ga. Jučer palo je mnogo snijega, koji se topio, pa bilo vani mnogo bljuvage [bljuzgavice] i vode. A ja prolazila sam u poderanim cipelama pa mi se smočile noge i danas evo kašlja i nahlade.

Meaculpa, Domine![3]Misereremei![4]

Uzela sam danas druge cipele – cijele – samo su niske, jer visokih drugih nemam. Poduzela sam već sve što sam mogla da uklonim ovu nahladu, već me i vrući čaj čeka. Isuse, učinit ću sve što je u mojoj vlasti, a Ti evo čini od mene što god želiš. Gospode, Tvoja neka se vrši sveta volja. Isuse, dobri moj Isuse!

+++

AMDG![5]

Bože moj – sve na slavu Tvoju!
22. I. 1922.

Isuse! Ustala sam – sad mi je već dobro. Poslije nahlade one morala sam leći. Neka vrućica i groznica me uhvatila. Nije bilo ništa, tek se tata silno uplašio. Ne znam kako, termometar onaj sigurno je pokvaren kad se dizalo na 40 [stupnjeva]. Ja sam se smijala, a oni su se čudili mojoj dobroj volji. A tata? O, kako se zabrinuo. Neprestano bio uz mene. Isuse. Bilo mi to čudno. Kolika promjena. Pomislila sam samo jesam li ja to? – Je li to moj tata? A kad sam bila bolesna preklani? Nije ni dolazio k meni. „Danica ne smije u školu!“ To je tata rekao, Isuse, zaista, to je on rekao? A onda, Isuse, Ti se spominješ koliko bure kad mu mama rekla da ne mogu u školu. Danici ovo, Danici ono, vrzao se neprestano tata. Kako je tebi, samo da mi se ne nahladiš. – I slično. Isuse, zašto promjena ova? Isuse, sad je dobro, sutra ću u crkvu – Toliko dana bez sv. Pričesti, o to je bila kazna za moj grijeh – a one boli – ne to me nije mučilo, to je bila samo radost moja. I nitko nije dolazio k meni. Danica [Kaurić] bila je dva puta po četvrt sata. Ne, ona sirotica ne može, bolesna joj mama i brat. A drugi – druge ni brige. Ali da su mi samo sv. Pričest donijeli – Isuse, je l’ de, sutra ću smjeti zagrliti Te usred srca mojega. O, onda Te neću pustiti od sebe, neću. Meni je tako teško biti bez Tebe – Isuse, da ja moram dulje biti ovako bez Tebe, sigurno ja bih teško obolila. Isuse, sutra, sutra ćeš doći k meni. Isuse, ja Ti imam mnogo, mnogo reći.

+++

Isuse moj – Bože moj!
23. I. 1922.

Išla sam danas u crkvu. Isuse, Ti si došao k meni. Dobri moj Isuse! Toliko sam Ti htjela reći, Isuse, toliko – a ono prepuno je srce moje – Isuse, Ti si i nijemi govor duše moje razumio. O dobri Isuse! A Danice[6] nije bilo u crkvi. Čudno mi to bijaše. Išla sam gore k njima da vidim kako je. Otvorim vrata a ono tri bolesnika. Danica leži, gospođa i brat njezin. Svi u vrućici preko 39 stupnjeva C. Bilo je već preko 9 sati a oni još ništa nisu uzeli za jelo. Ne može nitko iz kreveta. Isuse, kako me zabolilo srce gledajući bijedu toliku. Donijeli im mlijeko, a ja sam naložila vatru to mlijeko da skuham, a Danica, ona počela plakati zato jer se tobože ja mučim. Bila sam do podne kod njih, onda sam morala otići radi predavanja. A oni nijesu imali ništa za jesti danas. Nitko nije došao k njima da im što pripremi. A i gospođa sirota, kako joj teško – jer nema novaca da im nabavi što im treba. Rekla sam časnoj sestri Antoneti za njih. Obećala mi da ide k njima i da će povesti jednu sestru koja će ostati kroz noć. Isuse, budi im u pomoći. O, da imam novaca, da im pomoći mogu!

+++

Bože moj – sve moje!
24. I. 1922.

Hvala, Isuse, hvala!

Sestra Antoneta posjetila je moje bolesnike i jednu sestru dovela. Bila je kod njih preko noći i sad ih dvori. O, kad ja imam tako malo slobodna vremena. Isuse, njima je svima zlo. Daj pomozi, smiluj se. Prilike su tako teške. Isuse!

+++

Isuse moj – Bože moj!
Bože moj – sve moje!
25. I. 1922.[7]

+++

Bože moj – sve moje!
5. II. 1922.

Hvala, Gospode, prizdravili su moji bolesnici – a i meni je posve dobro. Sad treba da se mnogo radi, jer se bliže semestralni ispiti, 15. ovoga mjeseca počinju. Isuse, budi mi u pomoći. Teško je, sporo se naprijed ide, jer mi nekako moja glava priječi. Isuse, budi mi u pomoći. Ta, Tebi radim na slavu. O, kad bih mogla mnogo, mnogo učiniti na slavu Tvoju.

Isuse, da ispovjedim Tebi dušu svoju. Isuse! – Nijesam ovamo u bilježnicu ovu ovijeh dana ni zaviriti mogla. Posla mnogo, predavanja, učenje a uz to sam u svaki slobodan čas skoknula da prigledam kod Danice [Kaurić]. Sad je njima već bolje zato se moram više priljubiti uz knjigu. Vrijeme još je kratko. Tek me nešto plaši, Isuse! Ne znam šta je djelovalo tako. Ili ovaj mnogi posao ili drugo nešto, zaista ne znam. U duši je mojoj, Gospode, čudno, čudno neko raspoloženje. Strašna neka suhoća već više dana. Molitva ne, ni molitva me ne upali. Upravo se moram siliti na molitvu, a kad molim taki mi je osjećaj kao slamu suhu da trunim. O kako je strašna ova suhoća! Gospode, zar Te uzalud dozivam? Zar vapaj duše moje, na suzama što se do Tebe diže, ne dosiže do prijestolja Tvojega? Gospode, zar si me ostavio? Otkuda suhoća ova u duši mojoj? Gospode, zar sam Te uvrijedila? Znam, Ti me nijesi ostavio, znam Ti mene odviše ljubiš, a da bi mene ostavio – znam, Isuse, Ti mene ljubiš i kad i ako dopuštaš ovu tešku kušnju, Ti mene ipak ljubiš. Ti vidiš, kako je duši teško boriti se ovako. Isuse, teško je, a teškoću ovu ja Tebi prikazujem. Tek me plaši da ja time Tebe vrijeđam. Isuse, kako da se popravim, gdje da nađem lijek? Tebe pitam, jer nema nikoga koga bi smjela za savjet zamoliti. Isuse, samo da ne uvrijedim Tebe. Isuse, dobri Isuse, teška mi je kušnja taka, ova me suhoća tako boli, zato molim, Isuse, ako moliti smijem, ako se ne protivi svetoj volji Tvojoj, Isuse, neka me mimoiđe kušnja ova, ali ne moja, Tvoja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Žara, Isuse dobri, žara i ljubavi. Daj, Isuse, da Te ljubim više, više nego Te drugi vole ljudi…

+++

+!
Gle dušu mi pustoš uhvati,
O, Isuse dobri, zlati,
Duša ipak molbe vije
I sada kad Tebe nije
U blizini.

O, kako je teška meni
Kad mi dušu mraz sledeni,
A molitve moje hladne
Nisu l’ Tebi mrske, gadne,
Moj Isuse?

Sve od boli suze lijem
I uzdahe k nebu vijem,
A Ti čuješ molbe moje
I već širiš ruke svoje
Prema meni.

Nestat, znam, će pustoš ova,
U duši će radost nova
Na Tvom Srcu da zasine
Kad se bliže k Tebi vine
Duša moja.

+++

Bože moj – sve moje!
6. II. 1922.

Čudno pismo stiže mi danas. Čudno od osobe nepoznate. Isuse, što da odgovorim? Evo mu sadržaja:

“Vrlo cijenjena gospojice! U ime B. D. Marije dolazim k Vašoj dobroti s velikom molbom. Slažem pjesme, pa Vas molim ako biste mi ih htjeli Vi pogledati i ispraviti. Smatrala bih se sretnom kad me ne biste Vi odbili. Molim Vaš odgovor.“

Čudno, čudno mi bje ovo. U prvi mi se mah pričini kao da mi se netko ruga. Ne razumijem kako je samo mogla doći na pomisao taku na mene da se obrati. Isuse, što da joj odgovorim?

+++

Bože moj – sve moje!
Bogu sve na slavu veću!
10. II. 1922.

Gospode, hvala! Opet osjećam žar, opet osjećam ljubav – nema više one strašne suhoće. Ali i na teškim časovima suhoće što su prošli Tebi hvala. Ti si dao a ja Tebi na svemu hvalim.

+++

Molit bih se Bogu htjela

Molit bih se Bogu htjela
Bez prestanka,
Kako rujna zora svane
I dok tijanojcapane,
I noć cijelu i dan cijeli.

Molit bih se Bogu htjela
Bez prestanka,
Ali jao svake noći
Na počinak mi je poći,
Božja jer je volja tako.

Molit bih se Bogu htjela
Bez prestanka,
Al’ se veći dana dio
Mnogim radom ispunio,
Bogu na čast da radimo.

Molit bih se Bogu htjela
Bez prestanka,
Ko molitve zato hoću
I rad danju i san noću
Da prikažem dobrom Bogu.

+++

Bože moj i sve moje!
12. II. 1922.

Isuse…

Koliko radosti u duši mojoj – O, da tko može zirnuti u srce moje, vidio bi, Isuse, vidio bi vrući žar, a s njega, sreću koju se izreći ne da. Što bi čuo? Jednu samo riječcu – K Isusu u samostan!

+++

Bože moj – sve moje!
14. II. 1922.

Treba se baciti na knjigu – učiti, mnogo učiti, ta, sutra počinju semestralni ispiti. Pripravljam se za kemiju. Isuse, budi u pomoći!

+++

Bože moj – sve moje!
15. II. 1922.

Isuse dobri, hvala! Odgovorila sam kemiju. Ispalo je dobro, bolje no sam se mogla nadati. Ti si pomogao. Isuse dobri, hvala. Sad se za fiziku spremam. Znam, Ti ćeš mi pomoći.

+++

Bogu sve na slavu veću!
18. II. 1922.

I fizika, čega se ja, a i svi drugi najviše boje, dobro je prošla. Ne bojimo se mi fizike, već gospodina profesora Stjepaneka. Isuse, hvala! Tek jedno – zašto je g. profesor mene najbolje ocijenio, a i sigurna sam, više nego sigurna, da su se oni drugi bolje pripravili. Nastojat ću, Isuse, da se marnije primim posla, da istjeram ovaj strah iz duše svoje. „Za Isusa, za samostan“, moja je misao vodilica. Isuse, Isuse dobri, o kako se radujem samostanu! Još treba da čekam više od godinu dana, a kako mi dani sporo prolaze. Hvatam se svim marom i žarom knjige, samo da mi vrijeme brže prođe. „Za Isusa, za samostan“, dosta mi je pomisliti i evo nova žara u radu kad već s umornosti klonem.

„Za Isusa, za samostan“! Sad ću se spremat za pedagogiju. Isuse, pomozi! Kod toga mi treba mnogo pomoći, jer memorija je u mene slaba, a i glavu malo više osjećam dana ovih. Ti znaš, Isuse, kako mi je teško pamtiti imena, Ti znaš pa sam sigurna da ćeš mi pomoći, Isuse!

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
21. II. 1922.

Zgodno je to bilo danas kod pedagogike. – Ali sam se u ono četvrt sata izmučila strašno. Kolikom mukom dozivala sam imena raznih pedagoga – a ipak, Isuse, Ti si pomogao i ispalo je dobro. Samo čudno – pitala me za sve katoličke pisce – razvoj pedagogije na stanovištu katoličkih pisaca – i na kraju za katolički pedagoški časopis što izlazi u Njemačkoj. I nikako, nikako nijesam se mogla sjetiti. A gosp. profesor meni: „Pa vi niste dobra katolkinja kad to ne znate. Vaš je otac, koliko je meni poznato dobar katolik – a vi?“ Nasmijao se kraj toga. Bilo je i meni smiješno, al’ me se ipak čudno dojmile riječi ove: „Vi nijeste dobra katolkinja.“ Isuse, ako do sada nijesam dobra katolkinja, a ono hoću ubuduće da budem. Daj, nauči me što mi je činiti, da postanem zaista dobra katolkinja.

+++

Bože moj – sve moje!
26. II. 1922.

Dobri Isuse! Što je sa mnom noćas bilo – ja ne znam pravo, ali tako boli, ja se ne sjećam da sam kada ili već davno nijesam trpjela. Boli bile su strašne, Isuse! Je l’ de, Ti nijesi zamjerio što sam plakala, što sam stenjala. I vikala sam – tek hvala Bogu što sam u svojoj sobici sama, pa druge ne bunim. Isuse, od boli, od grčevite boli razderala sam i pokrivač. Dizala sam se i opet lijegala jer je bol bila nesnosna i strašna. A Isuse, ja sam se ipak radovala i sve boli prikazivala Tebi, „Isuse“, i rekoh „koliki Te noćas po plesovima i zabavama vrijeđaju, koliki moguće i teško griješe, pa daj uzmi ove muke i boli moje kao zadovoljštinu za sve uvrede nanesene Tebi noći ove. O, Isuse, kad bih mogla i više trpjeti, mnogo, mnogo, htjela bih ja zadovoljštinu činiti za sve uvrede nanesene Tebi. Dobri Isuse!“ I ja se radovah što smijem eto barem malo, Isuse, prikazati Tebi. Još sutra i prekosutra da nisu ludovanja, a onda počinje korizma. Isuse, kako Ti zadovoljiti za tolike uvrede što ih dana ovih nanose Tebi.

+++

Bože moj – sve moje!
2. III. 1922.

Počela su opet predavanja. Izmučena od rada – Zar zaista od rada? Pa ja tako malo radim. Isuse, jako sam izmučena. Kod matematike, bio je to zadnji kolokvij već nijesam bila pravo kod svijesti. Kad je g. profesor stavio pitanje, ja nijesam znala o čemu pita – Vidio je uzrujanost, smetenost i umornost moju, mirno me i u uvjerenju da ja znam dobro me ocijenio. A moji odgovori? Ja ne znam uopće jesu li što valjali. A sad opet počela predvanja bez pauze, bez odmora. Gospode, podaj snage, jer me izdaju već sile. Glava, živci, sve kao da se uzbunilo, a i neko čudno raspoloženje, neka klonulost, gledajući kako je teško svladati toliki napor. Vidim kako mi ne dostaje sila. Gospode, ako mi Ti ne pomogneš – nema mi opstanka. Isuse, Isuse, ja za Tebe učim. Ne, neću klonuti. Ti ćeš kao i dosada i opet podati snage. Raditi, raditi hoću mnogo, pa i iscrpti se u radu za Isusa – Isuse, moje milosrđe!

+++

+!
Ne smiješ mi malaksati, dušo,
Ti se kano teška rada bojiš
A tek dane nekolike brojiš
Pa radit Ti na slavu Bogu
Godinicu jošte mogu, mogu.
A do sada gdje su djela tvoja?
De nabroji, de nanizaj koja,
Malo, ništa, a ti kloneć veće
Il’ zar više radit ti se neće?

Hoću radit, mnogo radit hoću,
Marno radit danju, radit noću.
A kad teško, pomislit tek treba,
Pomoć dat će meni Isus s neba,
Kad na slavu radim njemu samo.

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
3. III. 1922.

Isuse, moje milosrđe!

Mnogo, mnogo ima dana da prikažem Tebi, Isuse. I radosti i žalosti, a ja sve Tebi rado prikazujem. Radujem se što sam učinila veselje jednoj sirotici. Bila sam danas kod one djevojke što mi jednom pisala za pjesmice. O, kako se obradovala. Sve je i meni milo bilo vidjeći je tako radosnu. Ne znam, ne znam kako joj moj dolazak tako radosti donio. Isuse, hvala! O, kad bih mogla mnoge, mnoge usrećiti duše. Sirota je to djevojka, bolesnih nogu, hoda na dvije štake. Pitala me koješta za orijentaciju u duhovnom životu. Koliko sam znala i mogla ja sam joj odgovorila. Pokazala mi i neke pjesmice svoje. Šteta zaista da nema nikakih škola. Lijepe misli i duboke misli (…)[8] su njezinih pjesama tek forma, a to radi neznanja krzma tu i tamo. Ipak ima posve pravilno građenih stihova. Da joj ispravim – teško je to, jer za to treba znanja i spreme, a ja? – gdje sam ja od toga? Ipak ću joj učiniti što mogu. Neka se raduje, kad je to veseli. Ja je mogu posve razumjeti. Ona je mislila da stvarca njena uopće nemaju smisla i ne mogu imati smisla jer nema škola. „A ipak“ – kaže ona „ne mogu više puta nikako da se svladam, ja moram napisati, makar i ne valja!“ I ovu rečenicu razumijem. Ta, bilo mi je mnogo puta tako. Hvala Ti, Isuse, što sam smjela razveseliti dušu jednu. Još jednu dušu obradovala sam danas. Danici [Kaurić] mojoj kupila sam cipele. Isuse, hvala. Ali ja Ti prikazujem i bol koja mi se duboko usjekla u srce. U školi danas profesor jedan – ne znam zašto se tako ponio. Ne, bolje da o tome ne govorim. Isuse, Ti znaš. Čudno je bilo svima što plačem – ali bol je duše bila tolika probila je na oči. Isuse, i za to hvala. Tražit ću i ispitati još savjest, pa ima li i moje krivnje (što sigurno ima), Isuse, ja ću ispraviti. Ali ima još nješto što danas najviše boli – Ne, to ne mogu (tako ja mislim) prikazati Tebi tek boli i suze, koje danas obilato teku prikazujem Tebi. Isuse, ja sam sagriješila. Isuse! – Ne grijeh, već bol zbog grijeha i pokajanje prikazujem Tebi. O koliku bol jedan samo grijeh zadaje duši. Isuse, sve, sve samo grijeha ne. Sada da ispovjedim grijeh svoj. Isuse, ja sam slagala. Ti znaš, Isuse, da sam molila Danici [Kaurić] da se na pitanje jedno odgovori, pitanje važno, jer je bila sirotica u velikoj duševnoj borbi. Prikazala sam potrebu prilike i stanje – i bilo joj je odmah odgovoreno. Njenoj duši povrati se mir i radost. U zadovoljstvu svome pitala me jesam li ja imala u tome kakva posla. Isuse, nijesam htjela da ona znade što sam joj ja učinila. Zbunila sam se – moguće je i primijetila zabunu moju i ne promislivši mnogo rekla sam – ah, Isuse, izrekla sam – ne. Krv mi je navrla u lice, Danica je mislila da mi je zlo. O koliko sam već plakala danas. Koliko me muči ova riječca – Isuse, ja sam slagala! Stid me je pogledati u Tebe. Isuse, dobri Isuse, jesam li Te teško uvrijedila? Ne, ne na to ne smijem ni pomisliti. Ti dobri Isuse, Ti opraštaš grješnicima, je l’ de- znam, znam Ti ćeš i meni oprostiti. Isuse! – Nikada, Isuse, nikada neće više laž na usta moja, nikada više slagati. Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
4. III. 1922.

Isuse! Nova danas nezgoda u školi – shrvala me mnogo. Nije vrijedno da se spominje – a na mene je ipak teško djelovalo. Ne znam, moguće i ovo čudno raspoloženje ovih zadnjih dana. Isuse, dao si mi križ jedan da nosim. Pedagoška škola taj je križ, Isuse, teški križ, ali Ti si htio da ga nosim i ja sam ga radosno prihvatila. Čas ga manje, čas više osjećam, a jučer i danas, Isuse, gotovo me oborio. Jest, oprosti Isuse, ja sam posrnula pod križem ovim. Da ga skinem s leđa svojih? Da ga odbacim? Isuse, već sam i rekla riječ koja svjedoči slabost moju. Ne idem dalje u pedagošku školu – ne idem dalje. Učit ću, ako žele i dane i noći samo ne više ovamo među ljude ove. Izrekla sam, ali tek onda kad bje izrečeno zgrozih se na riječi ove. Zar križ, kojega si mi Ti dao da odbacim? Tako ja slijedim Tebe? A Ti Isuse, Ti nisi ostavio križa, kad si pao pod njim. Ti si ga nosio dalje. Isuse dobri, pomisao na Tebe podala mi nove snage. Ti si mi dao križ, ja ću ga nositi tako dugo kako Ti želiš, onako, kako Ti želiš. Isuse, ja se opet radujem križu. Nosit ću ga i kad ga do nakraj donesem, Ti ćeš ga sam skinuti s ramena mojih, dat ćeš mi drugoga i trećega – i koliko Te bude volja, ja ću ih sve nositi, radosno nositi.

S križem za Kristom! Tebe molim, Tebi je, Isuse, poznata slabost moja, posrnem li opet, pruži mi ruku, kao i do sad što si me podigao. A bude li križ težak, jako težak, znam Ti ćeš mi sam pomoći križ nositi. Ti želiš da učim, za Varaždin da učim, ova pomisao krči mi putove, uklanja zapreke – učit ću, radit ću, Isuse, jer Ti to želiš. Počela je devetnica sv. Franji Ksaverskomu. I ja je obavljam. Molim sv. Franju da mi udijeli veliku, veliku, goruću ljubav. Isuse, ja bih htjela da Te ljubim više no Te drugi vole. Smijem li to željeti, smijem li to moliti? Isuse, daj da Te smijem ljubiti jako, jako. Uz određenu molitvu obećala sam da se ovih 9 dana neću žalostiti. Sve, sve što mi dobri Bog pošalje, radosno ću primiti. I danas već bila mala kušnja. Za izgubljenih 320 kruna. Isuse, hvala!

+++

Bože moj – sve moje!
5. III. 1922.

Isuse!

Koliko milosti meni danas. Zar to meni za imeni dan? Danas trebalo bi da proslavim. Nema svete Danice, to je tek narodno ime koje se na današnji dan slavi. Isuse dobri, je l’ de, Ti si čuo molitvice moje. Danas bila jedna sveta misa prikazana samo za mene i nakane moje. O kako je to laki i ugodni osjećaj kad znaš sigurno da se netko za mene moli. Slabe molitve moje potkrijepljene molitvama drugih doprijet će i do prijestolja Božjega. Ali to je samo danas. A drugda. Isuse, ako se nitko za mene ne moli, je l’ de, Ti čuješ i slabe molitvice moje. Još je uvijek shrvana i duša i umorno tijelo, ali Isuse, ja tjeram tugu. Radujem se, radujem jer znam da me Ti ljubiš. Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
7. III. 1922.

Ima velika bol što se u dušu usjekla moju. Isuse, radost duše moje nije se smutila, tek ta radost i bol jednu sa sobom nosi. O, radosti, od onoga dana sreće kad zavjetom prikazah Gospodu cijelu sebe. Zavjet vječnoga djevičanstva, zavjet da ću u samostan čim to bude moguće i zavjet harne odanosti svetom ocu Papi. – Od dana onoga nije zašlo sunce radosti sa obzorja duše moje. I ako je koji puta laki oblak prekrio sunce ovo, ono je ipak sjalo, nije zalazilo bez prestanka svijetli i radošću napunja dušu moju. Mogu li a da se ne radujem upoznavši veliku ljubav Božju, ljubav prema meni i drugim stvorovima. O kad bi ljudi htjeli upoznati Ljubav ovu, nestalo bi tuge nestalo bi žalosti i nezadovoljstva bi nestalo. Jer tko upozna Ljubav ovu, raduje se kad mu je što podnijeti ili trpjeti, jer zna da mu to, pa makar i teško za njega Ljubav šalje – rado podnaša – Ljubavi prikazuje da joj tako barem malo uzvrati ljubavi svoje. A što boli jest, Isuse. – Tako ih malo ima koji Ti uzvraćaju ljubav ovu. Ima ih koji Te ljube, Isuse, ali je veliki, veliki broj onih, koji su ili hladni ili Te preziru. Isuse, šta će biti od duša ovih? Tolike duše, tolike, a sve su stvorene za vječnost. Isuse, šta će biti od duša ovih? Spomeni se, Isuse, da si i za njih prolio predragocjenu krv svoju i za njih Ti si podnio tolike muke – a duše ove zar da propadnu? Znam, ni jednoj Ti ne kratiš milosti svoje – one je same odbijaju. Isuse, Isuse, smiluj se dušama ovim. Nove ubaci iskre ljubavi svoje u srca njina, daj da se gane, ne dopusti da propadnu tolike duše.

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj i sve moje!
9. III. 1922.

Mnogo sam molila i molim za siromašnog Mladena [brata] – molitve moje Ti sve čuješ – i ovu si čuo. Isuse, hvala! Zašto Mladen je promijenio svoj život. Evo već četvrti mjesec kako ne izlazi, ne zalazi u društvo u koje je prije zalazio. Uhvatio se posla – uživio se u „teater marioneta“ – što ga naši vode (Božidar Širola[9] i Veljko Deželić). Sve svoje slobodno vrijeme ulaže u posao ovaj, smišlja što bi bilo bolje i zgodnije za djecu, ta, on uživa u radosti dječice. Posao ovaj mnogo ga zaokuplja i tako, ako i ne zaboravlja, a ono ne mora misliti toliko na nesreću svoju. Tek mu zdravlje napadno se ruši – a on, njemu nije stalo. Isuse, smiluj se – čuvaj dušu njegovu…

+++

Bože moj – sve moje!
10. III. 1922.

Gospode, sanjala sam noćas da je došla Ivka i molila plačući Mladena za oproštenje. Gospode! O, kako sam u snu plakala i radovala se. Zar se neće urediti to s nesretnim Mladenom. Isuse, a mali Željko? Tri duše trpe – da propadnu – ne, ne to nemoj dopustiti. Isuse, moje milosrđe!

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje…
11. III. 1922.

Zašto mi dana ovih duša toliko osjeća bol? Isuse, bol je duše moje velika. Gledam, gledam oko sebe, slušam, ah, Isuse, zašto Te toliki vrijeđaju? Zašto su tolika srca hladna, zašto toliki za Te ne haju? Ta, Ti sve ljubiš, Ti svima mnogo ljubavi iskazuješ – Ti želiš spas sviju duša. A duše mnoge, mnoge, mnoge ne slušaju glasa Tvojega. Ne razumiju kako duša sama može ostatit nijema, ostati hladna na glas ljubavi ove. Koliku bol tek Tebi zadaje ova nezahvalnost ljudska – Isuse.To je što me boli gledajući kako oni za koje si Ti prolijevao krvcu vrijeđaju Tebe. Isuse, Ti si mukama i smrću svojom zadovoljio za grijehe roda ljudskoga, a Tebi, tko će Tebi zadovoljiti za uvrede tolike što je Tebi danomice nanose. Isuse, tko će učiniti zadovoljštinu Tebi? A vrijeđaju Te mnogi, veoma mnogi – O kad bih ja smjela učiniti zadovoljštinu Tebi za sve uvrede, Isuse, kad bih mogla obratiti, spasiti mnogo duša. Gospode, zadovoljiti Tebi za uvrede i spasiti duše. Isuse! Čitavu vječnost volila bi trpjeti muke najgroznije u najstrašnijim dubinama pakla samo da spasiti mogu mnogo, mnogo duša. I da zatražiš od mene da prepatim sve muke duše što bi ih morale ove podnijeti, evo me radosno bih prihvatila samo da duše mnoge, mnoge spasim. I onda u najgroznijim mukama ja bih blagoslivljala i ljubila Tebe radujući se radosti Tvojoj, jer spasenje duša nije li Tebi najveća radost. Radovala bih se sreći spasenih duša, sreći koju su postigle za vječnost. Isuse, za spasenje duša prikazala sam Tebi sva djela svoja, sve molitve svoje, sve, sve cijeli ovaj život – a to je još tako malo. Daj reci što još mogu učiniti za spasenje duša – Isuse, moje milosrđe!

+++

Daj, Isuse, da Te ljubim
Od svih više ljudi,
Daj, Isuse, da Te ljubim,
Ljubav moja budi!

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
12. III. 1922.

Gospode!

Gospode, što mogu učiniti za spasenje duša? Želiš li – otići ću i na kraj svijeta, raditi, trpjeti, što i koliko hoćeš, samo da mnogo, da mnogo mogu spasiti duša. Gospode! Duše, ove bijedne duše Ti za koje si krv svoju prolio, ne dopusti ove duše da propadnu. O, kad bih mogla učiniti mnogo, mnogo za spasenje duša.

+++

Bože moj – sve moje!
13. III. 1922.

Čudna je neka pomisao niknula u duši, Isuse. Isuse, jesam li sagriješila? Ne, neću tako dalje da ide – idem i pitat ću za savjet. Hoću da činim ono i onako kako je Tebi milije, Isuse. I još nešto danas. Počela sam devetnicu, dvetnicu Tebi, Isuse, u Presvetom Oltarskom Sakramentu. A u nakanu koju? Isuse, da mi dopustiš spoznati volju svetu Tvoju, da budeš u izboru uza me uvijek, ono da odaberem, što je Tebi na slavu veću ono da odaberem Tebi što je milije. Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
14. III. 1922.

Isuse, što danas još malo boli – zar su bili udarci prejaki. Tankom remenju bi trebalo oštrijeh bi trebalo zamaha.[10] Za pokoru grijeha, kao zadovoljštinu za uvrede nanesene Tebi, Isuse, – a ja bih htjela trpjeti mnogo, mnogo. A ovo što ja – tako je malo. Isuse, reci što želiš da učinim za spasenje duša? Isuse, spomeni se duša koje su stvorene za vječnost i Ti za koje si prolio krvcu svoju!

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
16. III. 1922.

Što mi danas utoliko uzbudi dušu? Jedna riječ, Isuse, i to tako koju nijesam u cijelu čula. A opet toliko me uzbudi. Na sastanku Kongregacije bilo je govora o redovnicama „euharistinkama“ kako li se zovu u Bugarskoj. O njihovoj bijedi i o potrebama. Ne znam pravo o čemu se radi, tek onih nekoliko riječi na kraju što sam čula (jer sam tek nakon predavanja mogla na sastanak) utisne se duboko, duboko, Isuse, zašto ih toliko čujem. Što želiš od mene? A Varaždin? Isuse dobri. I opet čujem – u Bugarsku, tamo je veće polje rada. Više žrtve, više rada, ali i obilatija žetva – Duše, duše voditi u krilo Tvoje, Isuse, duše voditi u lijepi raj. Isuse, zašto me danas ova misao zaokupi toliko? Bojim se kad na Varaždin pomislim. Što želiš da ja učinim? Zašto sve ovo baš sada kad obavljam devetnicu Tebi e mi dopustiš upoznati volju svetu Tvoju. Evo me, Isuse! – Reci samo što je volja Tvoja pa bilo i na kraj svijeta, stajala me velika žrtva – Isuse, evo me. Za Tebe sve hoću ostaviti i učiniti. Za Tebe, Isuse, za slavu Tvoju, za spasenje neumrlih duša. Isuse, što želiš od Danice?

+++

Bože moj – sve moje!
17. III. 1922.

Isuse, hvala! Znam, znam što želiš – Isuse, hvala! U Varaždin! O, koliko radosti u duši na misao ovu. Još godinu dana i nekoliko mjeseci – onda će i to proći i Danica, Isuse, Danica bit će zauvijek Tvoja. A Ti Isuse, zaista mene želiš. Pa što sam ja? Ta, Tebi je dobro poznata ništetnost moja, a Ti ipak mene želiš, Isuse. Radosti, radosti – Isuse dobri. Isus mene jako voli, za mene je mnogo učinio i cijelo On srce moje hoće. Zar da se tude razmišljava? Nema tu razmišljanja – ta, srce svoje ja sam Isusu već davno poklonila, svakim danom ponovno mu prikazujem i poklanjam srce svoje i da imam još 100 srdaca sva, sva bih svom Isusu dala. Može li biti tkogod koji se zamisli u ljubav Isusovu, a da ne poželi Isusa ljubiti, Isusu uzvratiti ljubav ovu? O, kad bi ljudi znali koliko sreće ljubav Isusova nosi, sigurno, sigurno oni bi ljubav ovu tražili s mnogo truda bi je tražili. A ljubav ovu nije teško naći. Pred svetište, pred tabernakul, tamo se ljubav svima daje, svima, koji tek hoće da je primu. Isuse, Tebi je dobro znana ljubav u srcu mojemu, dobro Ti je znana. Je l’ de, ljubavi ove tako je još malo. Isuse, više više ljubavi u srce moje, više, više ja bih htjela ljubiti Tebe. Isuse, više nego Te drugi vole ljudi.

+++

Daj, Isuse, da Te ljubim
Od svih više ljudi!
Daj, Isuse, da Te ljubim,
Ljubav moja budi.

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
19. III. 1922.

Sveti Josipe, moli za mene!
Dan je danas sv. Josipa. U sobi mojoj pred slikom sv. Josipa, što sam je cvijećem uresila, uljanica gori mala. Kroz polutamu crvenkasto svjetlo uljanice protkiva mekano zrake svoje, a cvjetići svi priklonili glavice ko sanak da snivaju. Ne, ne, ne snivaju oni, to oni tihano šapuću mekanim zrakama uljanice male pozdrav njihov da odnesu svetome Josipu. A moja duša – I u njoj neko sveto raspoloženje. Ništa ne progovara – tek se uznese nekuda visoko, visoko. U nebu se slavlje slavi. Sa strana sviju pozdravljaju duše svete velikog svečara. Mnogo ih ima, veoma mnogo. A sv. Josip, gle, radosno se nasmjehuje svima i gle meni se smiješi. Duša je moja daleko, daleko, prd njom mnoge svete duše pozdravljaju velikog sveca, a on, on se na mene okreće. Da, uljanice male mekana zraka šanula mu u uho – i Danica da je tude, i miris cvjetića šaptao mu – Danica da ga pozdravlja.

Isuse! Da Te pitam nešto? Kako i na koji način zaslužila sam ja povjerenje siromašne one djevojke? Smijem li Ti reći što mi je ona kao tajnu svoju otkrila? Tebi, Isuse, smijem reći, a želim to činiti, jer me se dojmila nježnost duše one. Rozika, tako se zove sirotica, molila me da dođem k njojzi. A ona otkrila mi što još nikome nije povjerila. Ima čitavi svezak raznih bilješki, što je kroz godine u potaji bilježila. I baš u ovim bilješkama otkriva se nježna duša njezina. Ne odlikuju se bilješke ove Bog zna kakvom stilizacijom – primitivnost i jednostavnost karakteristika je njina. Isuse, Ti si dopustio da zavirim u dušu jednu – zar je to bila izvjedljivost[11] moja. Ne nije, savjest moja me ne krivi. Ona je mene molila da je saslušam, a ja sam to učinila rado, samo da razveselim dušu jednu. Međutim, opet u tome vidim veliku ljubav Tvoju, kojom me susrećeš. Dopuštaš da zirnem u dušu – svetu dušu – da ondje mnogošta lijepa naučim. Isuse, hvala! Jedno ću samo iznijeti što sam iz spisa onih razabrala. Isuse, zar ja njenu tajnu povjerenu meni otkrivam, ako to Tebi kažem? Ta, Tebi je stvar čitava poznata, a nešto me upravo nuka da to napišem. Razabrala sam da ona već kroz godine mnoge lijepi ima običaj. – U početku, najme, svake godine odluči si izraditi nešto kroz čitavu godinu. Ovako sam našla na jednoj stranici: Bilo je pričvršćeno na papiru nekoliko ispresanih cvjetaka u lijepu složenu kiticu, a kraj toga napisano otprilike ovako:

Stube

Godine ove želim da sagradim stube od čistilišta do neba da uzmogne duša moja po njima u naručaj Spasitelja mojega. Stepenica ovih ima toliko, koliko u godini dana, a gradit ću ih molitvom i dobrim djelima, pokorama i postovima. Dao Bog da dovršim započeto djelo. (Tako je otprilike bilo sastavljeno). Dalje se redaju dan za danom zabilježeno što je sve učinila za svaku stepenicu. Svaki dan zaista prikazuje kao jednu stepenicu, koju gradi molitvicama, uzdasima, dobrim djelima i sve kroz čitavu godinu prikazuje za duše u čistilištu. Na kraju je zaključeno: „Bogu hvala, stube su gotove. Bojala sam se umrijeti ove godine, a da ne dovršim stube.“ Ova i još nekoliko stvari osobito mi pale u oči. Isuse, od nje mogla bih mnogo lijepa naučiti – Hvala Ti, Isuse! Pitala me mnogo o duhovnom životu. Koliko sam znala rekla sam. Začudilo me što nema stalnog ispovjednika, pa sam joj savjetovala za milost ovu da se moli i da si ispovjednika traži, kome bi se povjeriti mogla, taj bi joj onda lako odgovarao na njezina pitanja. Šteta zaista što nema škola. Toliko naravne inteligencije nisam još u nikoga vidjela.

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
20. III. 1922.

Isuse dobri, hvala!

Nakon toliko vremena dobila sam danas u ruke svoje natrag sve moje bilježnice: pjesme, bilješke i dnevnik.[12] Dobila sam ali uz uvjet da ne uništim. Zašto to, Isuse? Dobro, ja ću spremiti, vrlo dobro spremiti – da to više ne dođe na svjetlo. Ne, uništit neću, kad tako žele, Isuse, neka bude Tebi na slavu. Nekako posebni osjećaji duše gledajući u rukama bilješke ove, a čudno, kad znam da je bez vrijednosti. Kad dopuste vrijeme i posao pregledat ću ih, da se opet malo prenesem nekoliko godina unatrag pa da usporedim život duše sada i onda. Ima u nekim bilježnicama i prazna papira. I taj ću iskorititi. Neka bude i ono ispisano, ta, u mojoj duši mnogo toga još ima što ću na papir prenijeti Tebi, Isuse, kao žrtvu. Isuse moj dobri!

+++

Bože moj – sve moje!
21. III. 1922.

Predloži g. profesor Stjepanek da ide s nama (fizičarima) na ekskurziju i to kroz Bosnu i Dalmaciju. Išlo bi se preko uskrsnih praznika. Trošak ne bi bio velik jer jedan dio daje vlada. Isuse, i ja da idem? Tata je rekao ovako: „Radi što hoćeš, tek bih Ti ja savjetovao da ideš. Upotrijebi zgodu, jer kad jednom odeš u samostan, ne budeš mogla nikuda više, a što više znaš i vidiš, bit će ti bolje i za tebe i za samostan.“ Tako tata – a i drugi mi kažu da idem. Isuse, idem i radujem se; vršim li time Tvoju svetu volju? Ne moja, Isuse, Tvoja neka se vrši sveta volja!

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
22. III. 1922.

Isuse! U težnji za savršenstvom sve više otkrivam nesavršenosti svoje, Isuse! Ali ne, ne plaši me to na putu. Ja u tome opet, Isuse, obilje milosti Tvoje i obilje ljubavi Tvoje susrećem. Ti dopuštaš i otkrivaš mi nesavršenosti moje da ih ja uklonem i uklonivši ih, malo da se približim cilju od kojega sam još daleko, daleko. Isuse, hvala! U ispovjedaonici rekao mi svećenik neki (nekoliko puta bila sam kod njega na ispovijedi) da rekao mi je da nijesam dosta iskrena. O, Isuse, kako me to smelo. Savjest me ne kori ni najmanje – ta, ja otkrivam sve grijehe i pogreške svoje. Znam odviše, da se blago sudim, ali ipak ja sve kažem. Ili ne ispitujem dobro savjest svoju? Isuse, ja zaista ne znam gdje je prava krivnja. I bilo je ispravljeno. Ne da neiskreno govorim, već sam odviše zatvorena i zakopčana. Zatvorena i zakopčana – što pravo znače riječi ove? Zar mi ne mogu zirnuti u dušu? Pa čemu to? Isuse, zar je potrebno tolikima da otkrivam dušu svoju, kad sam je već jednom po želji Tvojoj otkrila i prikazala ocu Leopoldu.[13] Da, sjećam se i njegovih riječi. I on rekao mi je jednom: bili ste zakopčani do grla i dugo je dugo vremena trebalo i mnogo muka, dok sam sve puce po puce raskopčao. Isuse, konačno je bilo raskopčano. I ja nijesam sakrila ništa, ništa koliko pamtim od najranije mladosti moje. Isuse, je li mi manjkalo iskrenosti i sada zar je nema. Zar zaista treba ponovno da otvaram i one najskrovitije kutiće i srca i duše? Isuse, Isuse, je l’ de, Ti toga ne tražiš. Ti znaš želju moju da ostanem sakrivena svijetu. Isuse, ja zaista ne znam na koji način, kako da ispravim ovu pogrješku moju. Evo što ja činim. Sve što me moguće uznemiruje, sve što skrivim, sve ja to kažem. Pa – ja ne znam da se mora još drugo što u ispovjedaonici reći. Zar osjećaje, koji su u srcu za Tebe, Isuse, zar i to da otkrivam? Ili one molitvice duhovne zabavice, što ih u blizini Tvojoj provodim ili druga djela slična – O, Isuse, ovo je moguće samo Tebi da kažem ovako olovkom u ruci – Isuse, Tebi ovako sve ja mogu reći, a i sve kazujem. Istina, oni koji upoznaše dušu moju, moguće je tek po ovim bilješkama pravo upoznaše. Isuse, ima ih koji zirnuše duboko u dušu moju. Ima ih koji su čitali (zar si tako Ti htio, Isuse) i bilješke moje. Jest, ja sam bez teškoće povjerila sve ocu Leopoldu,[14] a i otac Vrbanek[15]nijesam mu ja dala (svoje spise). Isuse, zar je to moralo biti?[16] Njima sam povjerila i dalje ću povjeravati, ali dobri Isuse, zar tu još nekoga treba? Isuse, što želiš od Danice? Ako je Tvoja želja, evo, evo svima, svima svakome kojemu Ti odrediš. Isuse, Ti znaš da ja sve hoću ono što Ti želiš? Ali ipak molim, Isuse, ako je moguće, ostavi me sakrivenu svima, ali ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja. Isuse, onako, kako je na veću slavu Tvoju!

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
24. III. 1922.

Je li grješna bila želja moja, Isuse? Ne znam kako, ali upravo onako od srca zaželila sam se danas suhih smokava. Ne pamtim Isuse, da sam si kada nešto ovako za nasladu kupila – na ovaki način ugađala tijelu. Ne pamtim, a evo danas tolika me obuze želja. Da si kupim? Samo 5 kruna, pa to nije mnogo novaca. Toliko mogu si valjda jednom priuštiti. Isuse, i pošla sam, pošla sam prije nego sam išla na predavanje, da si kupim željenih smokava. Isuse, nijesam do toga ni došla. Krenula sam ravno u u školu. O, kako sam se sama pred sobom stidila. Ugađati tijelu – zar se, Danice, ne znaš svladati. Nije li bolje da novac ovaj podaš siromahu. I odluka je bila brzo gotova. Isuse, Isuse dobri, i na čas što me ovaka svladala želja. Hvala, mnogo puta hvala što si pomogao. Isuse, evo ja sam se u ovom malom svladala i to sam sve prikazala Tebi. Čudno mi je zaista bilo, jer ovakove napasti nijesu me još salijetale. Isuse, budi uza me!

Bože moj – sve moje!
25. III. 1922.

Blagdan je danas, Blagovijest – a mi čitav dan predavanja. Da, ali ja sam ipak bila duhom u crkvi – kod blagoslova.

Odlučeno je, Isuse, odlučili su tako da idem na izlet – Kroz Bosnu na Dalmaciju. Isuse, ja se radujem, ali za mene je to jedna velika, velika žrtva. Znaš li dobri Isuse, što mi je teško. Teško mi je što ne budem mogla na putu svakoga dana na sv. Pričest. Isuse, dobri Isuse, što da učinim? Put da otklonim, da ostanem kod kuće? A šta je meni sve kad Tebe nemam. Isuse, evo radi sv. Pričesti, ja sam spremna ostaviti ovaj izlet – i sve, sve jer jedna samo sv. Pričest više mi vrijedi nego čitavi svijet i sve što je na svijetu da vidim. Isuse, a velečasni mi je rekao: Idi, primit ćeš na duhovni način sv. Pričest pa će Isus biti uza te. Znam, znam, Isuse, da Ti mene nećeš ostaviti, znam, ta, dobro mi je poznato kolika se ljubav za mene krije u Presvetom Srcu Tvojemu. Isuse, što da učinim? Evo me. Ono i onako kako Ti želiš, na veću što je slavu Tvoju, a na spas duše moje. O Isuse, dobri moj Isuse. – Ja želim samo u samostan u Varaždin – za svijet znam lijepih krajeva imade, svi ljepotom svojom samo Tvoju množe i veličaju slavu – znam dobro a ipak samo jedno želim. Isuse, u samostan! Ovo je želja moja. A Ti Isuse, kuda ćeš me još slati prije no u samostan stupim? Zar po svijetu da se ogledam. Isuse, ako Ti želiš rado ću, jer ja hoću samo ono, što je želja Tvoja. A najviše, najviše što želim jest da Te ljubim jako, jako, Isuse. Više no Te drugi vole, više mnogo više. Više od sviju ljudi, više od svetaca Božjih, i od anđela više ljubiti bih htjela Tebe. Isuse, ja bih Tebe htjela ljubiti znaš li, više nego Ti mene ljubiš. O Isuse, da Te mogu ljubiti onako, kakoja to želim!

+++

Bože moj – sve moje!
30. III. 1922.

Isuse dobri – ah, ja se ni izreći ne osudim, ali jedno znam, Ti mi nećeš zamjeriti – ta, želja je ova niknula samo iz velike ljubavi prema Tebi. Isuse, ja bih htjela, ako se ne protivi svetoj volji Tvojoj – ja bih htjela ići u Rim. Danas se raspravljalo o tome, a u mome srcu porodi se tako velika želja – u Rim, u Rim do Svetoga Oca. Je li moguće neuredna želja ova moja? Ne, ne, ta, iz ljubavi prema Tebi je niknula. O da mogu – ali ne moja, dobri Isuse, Tvoja neka se vrši sveta volja. Rim – samo ime ovo u srcu i u duši mojoj podiže radost neku. Zašto? Ne znam pravo, a ipak. – Ah, tamo je Sveti Otac, namjesnik Tvoj na zemlji, Sveti Otac, koji na mjestu Tvome stoluje – Grobovi su tamo svetih mučenika, uspomene tolike na prva ona doba kršćanstva. No, sve nije ono pravo što mi dušu zanosi i diže i sve više vapi moja duša: U Rim! U Rim! Ali ne moja Isuse, Tvoja neka se vrši sveta volja. Isuse, Ti znaš, dobro znaš, Ti bolje od mene znaš, što mi zanosi dušu, a duša mi u žaru i ne smaže riječi, ne smaže izraza, nijema je, ne može da govori. Isuse, u Rim, ali ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja.

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
31. III. 1920.

Šta su htjeli, nijesam posve razabrala. Isuse! Prva je riječ bila oca Alfirevića[17] kad je došao u govornicu: Ne bude ništa. Pater rektor ne dopušta, da vas zaposlimo. Kaže da vi imate previše svoga posla. Iz ovih prvih riječi nijesam pravo razabrala, šta od mene žele. Tek u daljem razgovoru: Uprava glasnika „Srca Isusova“ želi da izda u hrvatskom prijevodu životopis – autobiografiju sestre Terezije od Maloga Isusa. Tražili su tko da im prevede – pa kako su samo pomislili na me, zaista ne znam. Zar ja, o ne, ja nijesam sposobna, a ni vrijedna takova posla da se prihvatim. Daleko, daleko zaostajem za ovom svetom dušom, a njezinu autobiografiju mislim najbolje bi prevesti mogla takva duša koja joj je blizu, koja joj naliči, kojoj ne budu osjećaji, žarki osjećaji koji na mnogo mjesta izbijaju kao rumene lati među ružicama, što ih obilno sestra Terezija prosipa pred svetištem svoga Spasitelja, kojoj sve to ne bude tuđe, takva duša koja isto može suosjećati.

A oni su mene odabrali – Ali Bogu hvala! Dobri Bog, koji znade da ja nijesam vrijedna, a ni sposobna da izvršim zadaću ovu – drugačije je odredio. Bogu hvala! Molit ću se, mnogo ću moliti da djelo ovo izađe onako kako bude na veću slavu Božju. Ali kad već sama raditi nisam vrijedna i ne mogu, radosno sam preuzela zadaću, da nađem dobre duše, koje će djelo prevesti. Ugovoreno je tako, da nađem li ih više koji bi htjeli na tome raditi, podijelim posao u više ruku. Isuse, hoću, hoću, a i sigurna sam, da ću naći te dobre duše – samo jedno me plaši. Neće li djelu u cijelosti mnogo smetati prevođenje raznih osoba? Svaka ipak na svoj način izrazuje misli. Ali ne, to će se sigurno nekome onda predati u ruke da izgladi i uredi. Jedno su ipak odredili za mene. – Pater rektor rekao je da vam pjesme na prevođenje smijemo predati. Isuse, pjesme prevađati – Takva šta zaista još nijesam pokušala. A zašto su, Isuse, mene izabrali, ta moje pjesme, ne to se ne mogu pjesmama nazivati. Pa ja pjevati ne umijem onako uzvišeno i sveto, kako je to ona sveta duša znala. O divnih li pjesama, dubokih misli, žarke ljubavi. Isuse, Ti želiš? Ja ću pokušati. Učinit ću što mogu – sve što bolje i najbolje mogu. A da bolje bude – obratit ću se na dobre duše, koje će mi i tude pomoći. One će to sigurno izraditi bolje, a kad se nešto na slavu Božju radi, valja nastojati, da to bude zaista ono, što je najbolje. Isuse, što ne mogu sama svojim radom, a ono će molitvom. Je l’ de, Isuse, Ti ćeš biti uza me. Gospode, daj da prije no što umrem smijem učiniti nešto na slavu Tvoju!

+++

Bože moj – sve moje!
1. IV. 1922.

Gospode! Gospode hvala! Djelo je započeto. Našla sam učiteljice iz naše Kongregacije i one rado primaju ovaj posao u ruke. Svakoj da dadem nekoliko listova i evo bit će brzo prevedeno. Daj, dobri Bože, da se izradi lijepo, daj onako na veću kako bude slavu Tvoju. A pjesme, kako ću, Isuse, s pjesmama? Na koga da se obratim? Znam, već znam. O Isuse, kako si Ti dobar, Ti si mi već evo odgovorio na pitanje. U Varaždinu sestra Marija i sestra Pija. Hvala, Isuse, još ću danas pisati u Varaždin.

Listala sam i čitala sam neke stranice i redke, a svaka riječca, svako slovo ljubavi Božjom odiše. O, koliko bje ljubavi u srcu sestre Terezije. Ljubav kraljuje u srcu njezinu, ona čista, ona sveta ljubav, ljubav koja joj u srcu gori, kao plamen najjačega žara. I što se više u retke ove zagledavam, Isuse, vidim, ah, vidim tužnu sliku duše moje koja je još daleko, daleko od žara takova. Radujem se što videći pred sobom dušu svetu, dušu koja na oko malena, toliko umnoži slavu Božju. Radujem se, ali mi i sjenka neka kao tuga na dušu se svila. Isuse, i ja, i ja bih Te htjela ljubiti tako, Isuse, dobri Isuse, više mnogo više ljubiti bih Te htjela. Isuse, ja Te moram, moram ljubiti više, više no Te sestra Terezija volila, više, više no Te svi drugi vole – više, više, hoću da Te najviše volim. Ne, ja ne mogu podnijeti, da Tebe Isuse, netko više voli nego ja. Isuse!

Sagriješih danas, Isuse, zato molim odmah za proštenje – oholost to je bila. Isuse, oprosti! Da, velika bje u mene želja za radom – pa što mi danas na misao pade. Pomislila sam, da bih moguće ipak ja prevela sama ovo djelo, jer tako nešto privlačno za mene ima u redcima ovim. I uvidjeh odmah, da je to nemoguće, da ja to ne bih mogla učiniti onako, kako će to učiniti druge. Isuse, zar je bila pomisao ova, želja ova oholost s moje strane. Zaista, ono na oholost ni pomislila, ali ako je bila pomisao ova iz oholosti – Isuse, dobri Isuse, oprosti. Znam dobro, koliko mogu i ne mogu, znam, da bez pomoći Tvoje baš ništa ne mogu znam dobro. Isuse, kad ne mogu raditi, a ja ću se moliti. Je l’ de, molitve moje, koje Ti čuješ, neće ostati zapuštene. Isuse, što želiš da ja učinim?

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
2. IV. 1922.

Isuse, za obraćenje grješnika – Ali da mogu kao sunca zraka što u kutić svaki dopiru, uljesti [ući] u srca tolikih, tolikih duša u kojima su hladna srca, pa da im pričam, da im šapućem o ljubavi Tvojoj. Da iskrice ljubavi mogu unijeti u srca njina, Isuse, da Te uzljube. Znam koliku Ti bol zadaje ova nemarnost ljudi, ova hladnoća tolikh srdaca. „Dođite k meni svi“, Ti ih dozivaš, a koliki Te i ne slušaju. Oni nešto drugo traže, a ne znadu jadni da su sve bjedniji što dalje odlaze od Tebe. A duše ove, Isuse, nijesu li one stvorene za nebo? Nije li i za njih tekla predragocjena Krvca Tvoja. Jadne duše – A tek bol Srca Presvetoga Tvojega, koje neće da prime milosti Tvoje, već se same turaju u propast. Isuse dobri, što mogu učiniti za spasenje ovih siromašnih duša? Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
3. IV. 1922.

+++

+!
Da ja mogu

Da ja mogu kao sunca zrake
Do srdaca mnogih se uvući,
Do srdaca, koje led obavi
I u njima plam upaliti vrući.
Pričala bih svakom onda tio,
Kako Isus i drag je i mio.

Da ja mogu kao pjesme glasi
Mnogih saći u dubinu duša,
O ljubavi zborila bih Božjoj
Svakom srcu milo da me sluša.
O ljubavi što s’ u srcu krije
Isusovu, za nas koje bije.

Da ja mogu kao ruže miris
Opojiti srca – dušu mnogu,
I u njima vrući palit oganj
Od ljubavi predobrome Bogu.
K nebu da se pjesme glasi viju,
Iz srdaca – da od ljudi sviju.

Na toj zemlji srca sviju ljudi
Upaliti vatrom – o da mogu,
Pa iz sviju ljubav da se diže
Žarka, čista u nebesa Bogu.
Da sva srca ljube Boga – sreće,
Za me nikad ne bi bilo veće.

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!
4. IV. 1922.

Isuse! Ne znam kako da opišem duše moje danas raspoloženje. Nešto čudno nadvilo se na vedro nebo i sve nekako hoće sunce da mi sakrije. Ne, dobri Isuse, ne daj oblaku da mi sakrije sunce – jer bi onda žalost se uvukla u moje srce. A Ti nećeš da žalost boravi u srcu mojemu. Ti si je sam istjerao – da, da, o kako se spominjem dana onoga. Isuse, o dana onoga nije bilo žalosti u srcu mojemu. Bilo je boli i to velikih boli, bilo je borba i to žestokih borba, križale su munje i bjesnile oluje vedrim nebom moje duše, ali nijesu nimalo smela radosti srca mojega. Na nebu uvijek vidjeh Sunce, Tebe, Isuse, i radost moja bivala sve veća. Zar sada da mi žalost nastani se u srcu? Ne, ne, ja moje radosti ne dam, jer radost je duše moje sveta, radost u Tebi, Isuse, radost koju Ti želiš. I nikuda ne smije radost ova iz srca mojega – Mišljah da nema toga, što bi me rastužiti moglo. Gledala sam pred sobom boli, teškoće, napore. Ne, to samo množi radost duše moje. Promatrala sam prezir, poniženja – ne, ne ni to me ne može rastužiti. Ta, biti prezrena, ponižena od ljudi, o koliko sreće, koliko radosti duše. Kako da se ne radujem, ta, prezrena i ponižena Isusu sam bliža i draža. Sve, sve me raduje – ta, život moj čini mi se kao velika jedna pjesma radosti, radosti kojom sam Gospod upravlja. Sve što mi šalje, radosno prihvaćam i križ i ruže i trnje, ta, Bog moj istom me ljubavi voli i onda kad mi teški na ramena stavlja križ i onda kad mi ružice dariva. Da, pače sam uvjerena, da me onda više ljubi kad mi na put trnje oštro stavlja, a na leđa križ. O, dobri me Bog toliko ljubi, pa zar bih se smjela žalostiti? O Gospode, radost duše moje u Tebi koja počiva ne može se izreći.

Ali, Ti znaš, Isuse, koja je ono maglica, što hoće da mi sunce sakrije – moje sunce. Isuse – to je, to može da bude samo grijeh. O, kako mi je teško kad vidim koliki ljudi ne mare čuvati se od grijeha. Ali šta se na ljude pozivam? Ja, ja, Isuse dobri – a što ja činim? Ja nijesam dosta iskrena u ispovjedaonici – zatvorena sam, premalo govorim. Isuse, Isuse dobri, zar griješim i to trajno griješim. Jesam li, Isuse, sagriješila? Ah, Ti znaš koliko se grijeha, da i najmanjega grijeha bojim. Isuse, moje milosrđe!

Ako sam činila krivo, Isuse, oprosti, oprosti. Žao mi je što sam Tebe, Tebe koji sve si moje, žao mi je što sam Tebe rastužila. Evo hoću da popravim, hoću tek, ne znam kako. Govorila sam do sada sve, sve moje krivice, sve grijehe i griješke moje – i mislila sam da se dobro ispovijedam – savjest bila mi je mirna. Da se mora i osim grijeha što kazivati, to zaista nijesam znala. Pa sada – o ni sada ne znam što mi još kazivati valja. A da ostanem tako zatvorena i neiskrena – ne, Isuse, neću ako to Tebe žalosti. Reci, da reci, Isuse, dušu zar svoju treba da posve otkrijem? Da je otkrijem, a kome? Ta, vidiš k Tebi dolazim, Tebi sve kazujem, sve, sve – treba l’ zar još netko da mi zaviri u dušu? Isuse, ako želiš, evo me, sve, sve, sve ću otkriti, samo ne znam kome. U koga je ta strpljivost, koju Ti imaš? Tko će me uvijek tako rado slušati kao Ti? Koga ću to naći uvijek, kad prepuni mi se srce, koga ću naći uvijek spremna kao Tebe, da sasluša preobilje čuvstava i težnja i želja i ljubavi, Isuse! Koga ću naći – Ima dobrih duša, ali svi su u poslu. Marno rade, na slavu Tvoju rade. Da ih bunim, da ih smetam, u radu da im predragocjeno vrijeme oduzimam? Isuse! Isuse, pa i to znadeš da sam već htjela i pokušala, pa kakav odgovor? Nikakvih odgovora nema. Kako da si to tumačim? Zaposlenost znam. Tratiti tko će vrijeme, slušati tko će puka naklapanja, a što je najveće da sam ja netko. Ali ovako. Za Danicu da se vrijeme gubi. Ne, nije vrijeme ni da se odgovara. Isuse, to meni nije žao. Ja se radujem, Tebi je dobro znana radost duše moje. Isuse, ta, što sam dalje od ljudi, osjećam da sam bliže Tebi. Dobri moj Isuse! Isuse, o daj, daj dopusti da ostanem povjerljiva ovako Tebi kad, kad ih nema koji bi primili povjerljivost moju. Ta, meni Ti si, Isuse, dosta. Ali kako mislim da je želja Tvoja, pomišljala sam na to. Isuse, ako Ti želiš, i ja hoću – samo reci, reci gdje je duša ova, koju si odredio da pronikne dušu moju. Isuse, ono hoću što Ti želiš!

+++

Bože moj – sve moje!
5. IV. 1922.

Isuse, samo nekoliko riječi, jer vrijeme je kratko. Posla mnogo. O, ja se radujem, posao Ti mi šalješ, a što više, ja ga prikazujem Tebi, na slavu Tvoju. Što to danas u leđima boli? Znam, znam nije to ništa. Malo za pokoru grijeha mojih. Isuse, znaš, danas sam se slikala. O koliko smijeha. Slika bila za četvrt sata gotova, zato i jest tako lijepa. Bila je to žrtvica za mene, ali morala sam imati sliku za legitimaciju. Baš sam na Tebe mislila, Isuse. Pa dobra je ispala slika. Tata si je odmah jednu ostavio u ramu i objesio nad svoj stol. Hoće on Danicu da ima. „Ali jednom se prije nego odeš, moraš pošteno slikati.“ Hoće tata da ima moju sliku. Dobro, neka mu veselje – mnogo koristi nije. Isuse moj!

+++

Bože moj – sve moje!
6. IV. 1922.

Na put se ozbiljno spremam, Isuse, kroz Bosnu i Dalmaciju. Kreće se prekosutra! Isuse dobri! I Danica ide na put. A Ti je čuvaj, ona je Tvoja – svagdje, svagdje je Tvoja. Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
8. IV. 1922.

Već sam spremna na put, Isuse! Ali sve se nekako plašim. Isuse, dobri Isuse, Tebi je dobro znana slabost moja. Ti me na putu čuvaj, ne dopusti da Te i najmanjim grijehom uvrijedim. Isuse, svaki korak puta ovoga neka bude na slavu Tvoju. Mjesta, kroz koja ću prolaziti, je l’ de, Isuse, tamo ću naći crkve Tvoje i u njima Te pozdraviti. Ali to mi nije dosta. Tebe, Tebe hoću uvijek uza se. Je l’ de, Isuse, Ti nećeš Danice ni načas ostaviti. Znaš šta ja Tebe molim, Isuse! Evo Tebi predajem i dušu i srce svoje – Tebi predajem da čuvaš što je već odavno, odavno Tvoje. Je l’ de, Isuse, a Ti ćeš dobro čuvati ono što je Tvoje! Reci mome anđelu čuvaru neka me dobro pazi. Ta, Ti dobro znaš da je u Danice mnogo pogrešaka, pa reci mome anđelu čuvaru da me dobro čuva. Ono neka čuva, što je Tvoje. I Majci Tvojoj, a i mojoj Majci reci, Isuse, neka me čuva. Marijo, spomeni se da dušu i srce moje za Isusa čuvaš – pa je čuvaj i na tome putu! Marijo!

Dobri Isuse![18]

Ne mogu, a da opojena ljubavi Tvojom ne iznesem opet nove dokaze ljubavi Tvoje neizmjerne. O kad bih mogla stati na mjesto takovo odakle bi me čuli svi ljudi, svega svijeta ovoga, govorila bih bez prestanka, govorila bih svima o ljubavi neizmjernoj, vrućoj i dubokoj, što se u Srcu krije Tvojemu.

Isuse, a ovako mogu da govorim tek u okolini svojoj, a to i rado činim. Ali posebnoga dara govora nijesi mi dao. Pa je malo, malo i neznatno ono, što ja o ljubavi Tvojoj izreći mogu. O kad bih mogla izreći ono sve što osjećam – Isuse! Ali Tebi, Tebi ovdje mogu da govorim, mogu da pričam, jer za Tebe nije potrebno mnogo riječi. Ti i nijemi govor moje duše razumiješ, Ti osjećaj, koji se nikako izreći ne mogu vidiš, dobri Isuse! Tebi hoću evo da pričam sve, sve – Tebi, Isuse, neka bude na slavu. Dopusti da bilješke s putovanja, što sam ga ovih dana provela duž Dalmacije i Bosne, dopusti da ih prenesem ovamo, pa da Ti prikažem veliku sliku sviju ljepota i velike ljubavi, kojom si me pratio na putovanju ovome. Imam kojekakvih bilježaka na raznim papirićima, što sam uhvativši tu i tamo malo vremena zabilježila. U tome samoj snaći se teško nije, zato hoću odmah to da razredim. O Isuse, kad bih i time mogla učiniti što na slavu Tvoju!

U Zagrebu, 21. travnja 1922. Danica Isusova

+++

Ad maiorem Dei gloriam![19]

Po Bosni i Dalmaciji.

Bože moj – sve moje!
Zagreb, 8. IV. 1922.

Isuse, i ja da idem s ekskurzijom, da vidim krajeve divne Bosne i Dalmacije?[20] I ja da idem? Idem, dobri Isuse, idem, da vidim kako krasote prirode veličaju Stvorca svoga – idem, jer znam da će to razotkriti ljubav u srcu mojemu – a Ti znaš Isuse, da bih ja Tebe htjela ljubiti jako, više no Te drugi vole, više, Isuse, negoli i Ti mene voliš – Isuse! Idem, da naučim opet nešto nova, pa da onda, kad se jednom zakrilim u Tvoje okrilje, u okrilje samostana sveta uzmognem znanje ovo na slavu Tvoju upotrijebiti. Idem, Isuse, jer Ti želiš da idem. Ali dobri Isuse, Ti znaš slabost moju. Znadeš kako sam bila neodlučna spremiti se na put ovaj. To znači 10 dana bez svete Pričesti – znači veliko rastresenje u dan kad najviše sabranosti treba, u dane kad skrušenom molitvom i suzom pokajnicom treba pratiti Isusa putem svetoga križa, Isuse, u dane velike sedmice. Isuse, ja nijesam znala odabrati pravo, a htjela sam samo ono što je Tebi draže i milije. I odlučeno je – krećem na put. Zato molim, dobri Isuse, budi uza me. Nemoj meni na čas ostaviti, jer Ti dobro znaš da je Danica Tvoja i da želi uvijek, uvijek Tvoja da ostane. Ne dopusti da i najmanjim grijehom na putu ovome rastužim Tebe. Bolje i radije da se ne maknem više s mjesta nego da Te i najmanjim uvrijedim grijehom. Isuse, zato me čuvaj! Reci i naloži mome anđelu čuvaru, neka dobro nada mnom bdije. Sada uvečer u deset i pol sati kreće se na put. Već sumi stvari spremne. Isuse, čuvaj Danicu!

+++

U Drvaru u Bosni
9. IV. 1921.
Bože moj – sve moje!

Evo me ovdje, Isuse, poslije 24 sata vožnje željeznicom. Krenuli smo iz Zagreba u deset i pol sati, pa smo istom sada, evo je deseta ura večera i stigli ovamo. Ima nas sviju zajedno 13. Gospodin profesor dr. Stjepanek i njegova gospođa, 5 kolegica i 6 kolega. Ukrcali smo se u željeznicu hrabro ali je kasno doba noći ubrzo mnoge svladala. Isuse, ja sam spavala sve do Sunje. U Sunji imali smo prijeći na bosansku željeznicu – čekali smo nekih tri sata. Da i to vrijeme prođe, a bilo je od 2 do 5 sati ujutro, kuhali smo u čekaonici čaj. Tako je u malom poslu i zabavi prošlo i to vrijeme, pa ukrcavši se eto nas oko 7. ure u Prijedoru. Ovdje nijesmo trebali mnogo da čekamo. Smjestili smo se odmah u male vagone lokalne željeznice što vode preko Drvara na Knin. Dugo je trajala vožnja ova. Dizali smo se iz proljeća u zimu u snijeg koji je još u debelim naslagama visoke vrhove bosanskih planina. Snijeg i mećava bila je strašna, ali nije kvarila utisaka u dušu moju. Kao bijeli labudovi nizali se sniježni vrhovi bosanskih planina. O Gospode, kako mi srce živo bije od neke unutarnje sreće, videći kako priroda sva Tebe hvali. Uzdigla se visoka brda da gromkim glasom svima nadaleko dovikuju kako Tebe hvale. Zar ja za prirodom da zaostanem? Ja, kojoj si Ti, Gospode, toliko milosti udijelio zar za prirodom zaostanem? O, ne, toga ja ne bih mogla podnijeti. Ti si čuo, Gospode, koliko je srce moje radosno klikovalo, kako Te radosno pozdravljalo. Da, htjelo je gromkim glasom da nadvisi hvale ovih visokih brda. Isuse, i ovdje probija ona stara želja moja? Je li ja moguće griješim? Gledaj, Isuse, već sam više puta stavila pitanje ovo, pa mi još nitko ne odgovori. Niti da niti ne – pa me više puta malo i zbune. Ali opet, Isuse, ja bih htjela da Te hvalim više no te drugi hvale, htjela bih da radim na slavu Tvoju, više nego drugi, Isuse, Isuse, ja bih htjela da Te ljubim više no te drugi vole. U radosti današnjoj nešto mi je samo bilo teško. Ali neću se žalostiti. Isuse, danas je nedjelja a ja nijesam bila ni kod svete mise ni kod svete Pričesti. Ti dobro znaš da sam radi mise ove htjela odustati od putovanja. Činim li time i najmanji grijeh, rađe ostajem kod kuće. Sve, sve rađe podnijeti nego i jednim pa bilo to i najmanjim grijehom uvrijediti Tebe. Pitala za savjet što da učinim? – Da, dobri Isuse, otac Werner[21] me uvjeravao da time neću ni najmanje sagriješiti, i na ovu riječ ja idem. Je l’ de, Isuse, da nijesam sagriješila. A Ti to dobro znaš, Isuse, da sam ja danas duhom bila bez prestanka s Tobom. Nije minuo ni časak vremena, a da Ti štogod nijesam prišapnula. Raduju se ovi oko mene, radujem se i ja s njima, jer osjećam da si mi Ti blizu. Pjevaju oni, pjevam i ja s njima, tek moja pjesma Tebi se uzdiže. Isuse, o kako da Ti zahvalim. Ne buni me i ne rastresa ni živahnost ni smijeh ni pjesma oko mene – ja sam ipak u duhu združena s Tobom, Isuse. Dobri moj Isuse! Evo minuo je jedan dan našeg putovanja. Mnogo smo lijepih krajeva vidjeli, a kuda ćeš me, Isuse, još voditi? Vodi kuda hoćeš, tek zadnja postaja neka mi bude u srijedi Presvetoga Srca Tvojega.

Čitavo društvo koje sa mnom putuje otišlo je dolje u velikoj dvorani hotela da večera i da se pozabavi. Ja sam se nahranila, ostala sam s Tobom i sada idem na počinak – sutra opet da se nastavi put. Isuse!

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!

U Dalmaciji
Šibenik, 10. IV. 1922.

Tek što se sunce podiglo, evo i nas da se divimo prekrasnoj ovoj prirodi Božjoj. U 6h krenuli smo već željeznicom dalje. Snježna vijavica još od jučer igra kolo po visokim vrhuncima, i sve je više jenjela kako smo se približili krajevima Dalmacije. U 1h stigosmo evo u Knin i tu smo prvi puta stupili na dalmatinsko tlo. Poslije ručka pošli smo da razgledamo Knin, jer nam je tude bilo čekati do pet i pol sati. Isuse, da me voliš, da me neizmjerno voliš, znala sam, ali nijesam ipak smjela očekivati milost ovu. A Ti, Ti, dobri Isuse, i ne čekaš da Te molim, Ti mi sam dijeliš milosti toliko. „Gospojice“, pristupi k meni jedan od naših kolega, Isuse, jedan iz Tvojih, „gospojice“ reče mi, „u crkvi je izložen Preveti Oltarski sakrament. Ja sam već bio tamo dok ste ručali, ako želite, idite dok se oni spreme, a ja ću onda doći po vas.“ Isuse, dobri Isuse! Jesi li mi u ljubavi svojoj mogao, što milije i što ljepše, ili što draže učiniti. Nijesi sigurno, jer da jesi i to bi mi dao. Isuse!

Zar je moguće da opišem sve one osjećaje koji se pojavili u srcu, kad sam stupila u svetište Tvoje? U prvoj crkvici evo, koju ugledah, Ti si me raskriljenim rukama dočekao. Ne, nijesi bio sakriven u tabernakulu, Ti si me dočekao vani. Dobri Isuse! Ne u sreći svojoj nijesam ja pravo ni govoriti mogla. O da sam mogla ostati tamo uza Te dugo, dugo Isuse. Ali bilo mi otići – naskoro došli su po mene. Vidim, Isuse, i ovdje neizmjernu ljubav Tvoju. O, kad bih ja mogla predočiti svima ljudima, svi, svi da Te uzljube. Isuse, htjela bih mnogo izreći – srce je moje puno, prepuno, ali nemam riječi da izrečem ono što osjećam, Isuse! Teška srca izašla sam iz crkve – ali Ti si htio, Isuse. Pošli smo da razgledamo znameniti muzej hrvatskih starina, što je uredio a i sam ga čuva franjevac neki (nijesam zapamtila ime njegovo). Ima tuj mnogo ploča s natpisima koji otkrivaju historiju hrvatske naše domovine. Da smo samo imali vremena, pa da dulje malo razgledamo te vrednote. Nakon toga popesmo se na staru gradinu Knina. Zaista ovaka grada nijesam još vidjela. Ima u naš ruševina starih gradova, koji pokazuju ruševinu tek jednu ili druge zgrade. A Knin? To je čitavi grad – bedemi, kuće, ulice, sve se razabire a proteže se nadaleko. Krasan bje vidik sa visoke gradine. O, kad bi zidine ove, kad bi kamenje ovo progovrilo – Isuse, što bih čula. Ali nijemo stoji i nijemim glasom, ali gromko progovara svima koji se veru: gledajte, gledajte i što vidite – prolaznost. Sve se mijenja, prolazi i propada i za tu prolaznost toliko se brinete. Zirnite radije u vječnost.

U pet i pol sati krenuli smo željeznicom iz Knina za Šibenik. Noć koja je polako raspredala krila svoja nije nam sakrila lijepa vidika. Mjesec se pojavio na vedrom svodu nebeskom, pa je blijedim svjetlom svojim obasjao čitavu krajinu. Sve oči bile su uprte k onoj strani, gdje se imalo pokazati more. More, more! – bio je radostan klik kad smo u daljini kroz blijedo mjesečevo svjetlo ugledali more. Još kratko vrijeme i eno nas gdje izlazimo iz željeznicke stanice u Šibeniku. Na kolodvoru nas dočekao lijep broj učiteljica i učitelja. Poslije srdačnih pozdrava poveli nas u restauraciju, gdje su pripravili za nas večeru. Tude se pripovijedalo i govorilo, a ja, Isuse, ja sam molitvicu uzdizala k Tebi – ja sam bila uza Te. Noćište je spremno u hotelu. Zaista ljepše spavati nije od potrebe da si zaželim. Sutra u 8h treba da se sastanemo. Isuse, ja ću ranije ustati – Ti znaš već što ja želim, sv. Pričest i svetu misu. Isuse, ako je moguće, Tvoja neka se vrši sveta volja.

+++

Bogu sve na slavu veću!
11. IV. 1922.

Dobri Isuse, kako da Ti zahvalim? I kod sv. Pričesti i kod sv. mise ja sam bila danas. Ustala sam se u 5h i kako se spremih, izašla sam da razgledam Šibenik, da potražim crkvu jednu. I opet Isuse, dođoh u crkvu, a ono izložen Presveti Oltarski Sakramenat. O, koliko radosti za dušu moju. Dobri Isuse, hvala! Tek vidjela sam ovdje nešto za mene nova. Žene i djevojke kad polaze k sv. Pričesti stavljaju na glavu crne koprene. Zašto to? Bit će to stari običaj kojega se još uvelike drže. O kako sam bila radosna Isuse, kad vidjeh da mnogo ljudi pristupa svetoj Pričesti.

U 8h sastali smo se kod zajutraka, a onda bje na redu razgledavanje Šibenika. Prva točka razmatranja bje krasna katedrala. Zaista vrijedno da čovjek promotri. One fine radnje, ona pomnja, kojom je izrađen svaki kamen crkve ove, odaje veliki mar za slavu Božju iz prošlih vjekova. A danas? Isuse, ima li danas umjetnika koji bi toliko svoju dušu prenio da sazida zgradu crkve Tvoje. Odavde prolazeći gradskim ulicama, popeli smo se na brdo do tvornice karbida „Sufid“ koji je naslov tvornice. Ravnatelj vodio nas po tvornici i tumačio i prikazivao proces koji se dogodi u onim silnim strojevima. Poslije ručka pošli smo automobilom na slap rijeke Krke. Do određenog mjesta vozilo se autom blizu sat i pol. Isuse, ono se izreći ne može. Sunčane se zrake razbijaju na milijunima silnih prašinica vode, što odskakuju ponad vode, koja se silnim šumom pjeneći se ruši u dubinu. Kud pogledaš nad vodu, dugine se blistaju boje i igraju se bijelom pjenušavom vodom. A šum onaj nadvikuje glasom svojim brda, doline, livade i polja, pa gromkim skladnim glasom svojim slavi Gospoda. Gledajući ovo zanijemiš. Pa i ne treba tuj da se govori. Stani i gledaj i divi se Majstoru koji je umio i htio izraditi ovako lijepo djelo. Razgledali smo i električne strojeve – durbine, što ih voda Krke jakim padom svojim u gibanje stavlja.

+++

Split, 11. IV. 1922.

Vrativši se sa krasnih slapova Krke u Šibenik spremali smo se na odlazak u Split. U Split smo prispjeli željeznicom u 9h navečer. Mnogi nas dočekali – bilo ih barem 50. Nakon kratkih razgovora razmjestili nas na spavanje. Isuse, baš se veselim spavanju malo da se odmorim.

+++

U Splitu, 12. IV. 1922.
Bože moj – sve moje!

Okrepljena snom ustala sam rano. Htjela sam još prije urečenog sastanka da razgledam Split. Isuse, htjela sam naći crkvu jednu da idem svetoj Pričesti. Imala sam ujedno pismo pa mali zamot za časnu sestru Mariju Gabrijelu Pleše. Molila me još u Zagrebu časna sestra Marija Antoneta da to ponesem njezinoj seji u Split. Hodajući onim uskim ulicama dođem do crkve sv. Dujma. Kad ja u nutra, izložen Presveti Oltarski Sakramenat. Isuse – i opet, dobri Isuse! O koliko sam se radovala. Da, i plakala sam od radosti. Poslije toga išla sam da potražim i č. s. Mariju Gabrijelu u zavodu „Martinis Marki“. Bili su baš s djecom kod sv. mise, pa sam i ja s njima primila sv. Pričest. Svećenik onaj, koji je služio sv. misu i mene pričestio pitao je časnu sestru za mene odkuda sam. Da – rekla mi je kasnije časna sestra – „odmah se to po ponašanju vidi da nije Splićanka“. Isuse, zar sam se moguće zlo ponijela? Ili što imadu značiti riječi ove? Ne znam – nastojat ću od sada više, Isuse, da Te vladanjem svojim ne povrijedim. Odavde sam se opet vratila u crkvu sv. Dujma i prebivala sam kod sv. mise. A tako mi je bilo udobno. Isuse, Ti si mi bio tako blizu. Znala sam da tu u mnoštvu onih ljudi, što bijahu oko mene, da Ti i na mene gledaš. A ja sam opet uzdizala vapaj k Tebi: „Isuse, ja bih htjela ljubiti Tebe više nego Te svi ovi ljudi vole.“

U 9h bio je urečen sastanak u nekoj kavani (ne mogu si zapamtiti nikako ime). Odavde krenuli smo svi zajedno da razgledamo znamenitosti grada. Crkvu sv. Dujma, Dioklecianovu palaču, muzej – prolazili smo raznima ulicama, sve tako do 11h a onda krenusmo željeznicom put Solina. Nije dugo trajala vožnja kad eto stigosmo u ubavi Solin. Odmah se otputismo do ruševina starih građevina, da razgledamo i ovu znamenitost. Don Bulića[22] nije bilo, pa nas je vodio i tumačio neki čovjek pazitelji čuvar što je tamo. Vodio nas najprije do jedne bazilike u kojoj su bili smješteni grobovi kršćanskih mučenika. Zidine još pokazuju jasnu sliku kuda i kako se protezala bazilika a veliko mnošvo kamenih sarkofaga s jasnim i čitljivim natpisima u latinskom jeziku otkrivaju dob i ličnosti koji su u to doba živjele. Začudo samo su svi sarkofazi otvoreni malim rupama – a po tome tvrde, da su divlji narodi za seobe razbijali grobove i vadili iz njih zlato i druge nakite. Posve u blizini bazilike bili su drugi grobovi, a iz natpisa njihovih razabire se kako su se cijenili sretnima da mogu počivati u blizini svetih mučenika.

Poslije toga vodio nas u drugi dio grada. Veliki stupovi i temelji zidova uvjeravahu nas da smo i opet u hramu. Taj se ne otkriva – po njemu trava raste, samo stoga razloga da ga stranci ne oštete, jer svaki koji onamo dođe, voli si odnijeti što za uspomenu. A mozaika oni ne dadu. Uzela sam i jedan kamenčić bijela mramora s onoga kraja gdje je bilo svetište. Vodio nas je vodič nakon toga u još jedan hram. Pa onda u kupališta koja su prilično sačuvana pa se jasno razabira kako su to imali uređeno stari Rimljani. Radi kratkoće vremena nije nam bilo moguće sve tačno razgledati. Ta, hodali smo onim zidinama puna 4 sata i još ima veliki dio što nijesmo dospjeli razgledati. Ta, tko bi htio sve da razgleda, imao bi dobra posla i za 14 dana, a ne samo u četiri sata. Kad smo se približili amfiteatru, kojega zidine još čvrsto stoje, vidjeli smo u blizini skup ljudi kako pomnjivo i lagano prevrću onu zemlju. „To su danski naučenjaci“ – rekao nam je vodič – „nedavno su došli, a ostat će valjda tri mjeseca. Iskapaju na novim mjestima i proučavaju sve starine“.

Isuse, a kakove se sve misli vrzle mojom glavom. Prije tisuću i nekoliko stotina godina boravio je među zidinama ovim narod, koji je slavio Tebe. Vidim hramove, vidim grobove mučenika – radujem se slavi njihovoj i slavi Tvojoj. Ta, čujem kamenje ovo kako kroz stoljeća i stoljeća veličajnu pjeva pjesmu hvale Tebi. Isuse, jesu li Te mučenici, kojih grobove gledam, jesu li Te duše, koje se pobožno klanjahu Tebi u hramovima ovim – jesu li Te više ljubili nego Te ja ljubim? Sigurno jesu, ta, moja je ljubav tako malena, ali, Isuse, dobri Isuse, ja hoću da Te uzljubim, hoću da ljubav moja nadvisi ljubav sviju drugih, Isuse, Isuse, ja hoću da Te ljubim više no Te svi drugi vole. Zaista bilo mi je žao kad smo morali otići. A ja bih se tako rado još zabavila gledajući prošlost.

Čekajući na stanici željeznicu za Split vagali smo se. Bilo malo smijeha a ponajviše kad sam ja stupila na vagu. Jedva 45 kilograma kriknuli su svi kroz smijeh i to još s privagom (računajući odijelo). Hvala Ti i za ovih 45 kg. Vrativši se oko 5h natrag u Split prolazili smo gradom, a onda pod večer na brdo Marjan (ili slično, nijesam pravo razabrala kako ga zovu). Tamo je imala biti večera. O Isuse, krasna li se pružala slika pred mojim očima. Penjući se novim bijelim stepenicama uz brdo s jedne strane tonulo je sunce i još mu se zadnje zrake poigravale s talasima morskim kad se na protivnoj strani pojavi velika užarena ploča mjesečeva. Preko pola sata stajala sam nepomično nijemo gledajući tu bajnu sliku a društvo se polagano skupljalo oko mene. A kad utonu sunce, a sitni talasići morski prekrasnoga Splitskoga zaljeva nabrzo pozdravljali blijede zrake mjesečeve. Isuse, bez riječi a ipak duboka molitva dizala se iz duše moje. I opet pred očima mojim ljepote prirode veličaju slavu, dobrotu i ljubav Tvoju. Zar ja da za njima zaostanem. Da dopustim da Ti sunca žarke zrake i mjeseca one blijede pjevajući skladnu pjesmu s talasima morskim, zar da dopustim da, da Ti one visoke stijene veću pruže slavu no Ti je ja mogu dati. Isuse, ako Te ne mogu slaviti više od njih, a ono dopusti da više, mnogo više od njih ljubim. Isuse!

Dugo se zadržalo društvo. Bilo je veselo, pjesma i smijeh skladno se izmjenjivali, ali, Isuse, nijesam bila s njima. Duša i srce moje bilo je uza Te, Isuse. Radovala sam se s njima, a i njima bilo drago što se radujem, jer zaista svi su posebnu pažnju posvećivali meni. Isuse, oni nijesu znali uzrok radosti moje. Ti si bio uza me, osjećala sam Tvoju blizinu, zato je bila radost duše tolika. Blizu ponoći razišlo se društvo. Htjeli oni ostati do jutra, ali je g. profesor odlučno ustao: „Sjutra se u 7h kreće dalje – treba rano ustati.“ Isuse, već je prošla ponoć, a ja se spremam na počinak. O kako da Ti zahvalim za sve one milosti koje si mi opet danas udijelio. Isuse, Ti obilato dijeliš – a ja, kako uzvraćam. O da Ti barem ljubav za sve milosti ove, za sva dobra i za ljubav beskrajnu Tvoju, uzvratiti mogu. Ljubav da Ti uzvratim, Isuse – a ljubav je moja tako malena. Tek je želja, želja da ljubav moja bude velika, najveća, tek želja velika, Isuse, neizmjerna je u meni želja ova. A Ti je vidiš kako je velika i kao da Ti nije dosta svakim je danom novim dokazima ljubavi svoje potrkrepljuješ, novim je ljepotama začaravaš. O da Te mogu ljubiti više, više, najviše od sviju!

+++

Split, 13. IV. 1922.
Isuse, Bože moj!
Bože moj – sve moje!

Ustala sam – bilo je već 5h. Nije bilo vremena da idem na svetu Pričest, jer smo već u 6h morali biti svi sakupljeni na brodu. Isuse, bila je to velika žrtva. Ta, Veliki je četvrtak – dan, onaj veliki dan kad si nam pripravio nebesku ovu gozbu. Žrtvu sam ovu Tebi, dobri Isuse, prikazala. Izmolila sam molitvice moje i krunicu i na vrijeme stigla na mjesto polaska. Bio nam je dodijeljen poseban parobrod, koji nas je imao odvesti do Omiša i tamo čekati na nas, da nas poveze natrag u Split. Bilo je u programu da se pješice ide iz Omiša na Zadvarje do Velike Gubavice (slap rijeke Cetine). Put je to dalek do 23 kilometra, pa je odredio gospodin profesor da oni, koji se boje hodanja ostanu u Omišu. Točno u 7 h krenuo je parobrod. More bijaše mirno zaista kao ulje štono se kaže, jer ni talasića nije bilo vidjeti ili opaziti. Vedro nebo i zlaćane sunca zrake odsijevale na površini mirne vode, a parobrod je tako tihano rezao vodu i jedrio naprijed. Ja se prva smjestila u jednom kutiću parobroda i cijelo društvo oko mene. Počelo se pjevanjem, a to me malo dirnulo u srce. Isuse, danas je Veliki četvrtak, dan pun tolike svete zbilje i svetosti, zar pristaje danas ovakva pjesma. I velika mi se želja pojavi u srcu da me ostave samu, da uzmognem u svetoj tišini razmatranja združiti se s Isusom barem na neko vrijeme. Zatvorim oči, a iz srca se vruće molitve dizale k Tebi, Isuse. „Ako je moguće, Isuse, ali ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja.“ Dugo je vremena trajala molitva moja, a ja nijesam znala što se oko mene zbiva, nijesam ni primijetila da čitavo vrijeme držim zatvorene oči. Kad najednom utihnu sve oko mene, samo sam razabrala glas: „Budite mirni, mala spava“ – i polako odoše svi na protivnu stranu broda. Isuse, nije još bilo molitve koju mi nijesi uslišao. O kako sam lijepo i sabrano mogla obaviti razmatranje svoje, kako sam se Tebi pridružila, a i Ti si bio sa mnom, došao si da me duhovnim načinom pričestiš. Vožnja ova trajala je 2 sata. Nešto malo prije Omiša došli da vide je li „mala“ još spava – i svečano zaželili „dobro jutro!“ Za malo časa iskrcali smo se u Omišu. Udobno mjestance ispod visoke, visoke hridine. Golo stijenje, golo kamenje uzdizalo se nad morem i u krilu svome čuva ono nekoliko kuća što se poslagale na podnožju brda tik obale morske.

Još se nijesmo pravo ni okrenuli, kad evo pred nas izađu učitelji i učiteljice pa poglavarstvo iz Omiša. Zajutrak za nas već bio pripravljen, a i veliki auto je čekao da nas poveze na Veliku Gubavicu. Brzo se smjestimo a pošli s nama i neki učitelji i učiteljice koji iz Splita, koji iz Omiša. Isuse, opet novi kraj pružio se pred mojim očima. Uz rijeku Cetinu u dolini još bilo malih zelenih livadica, a bijele breze tek je nježno probilo zelenilo. Što smo se više uspinjali, sve veća pustoš, veće kamenje i sve dalje ne vidiš ni trunka zemlje. Kršna li je Dalmacija divna. Dva i pol sata trajala je vožnja kad najednom iza klisure jedne opazimo silni vodopad. Radosno ga pozdravljamo i za malo časa eto nas već na mjestu. Prvo što je bilo išli smo da razgledamo električnu centralu. Silni pad vode što se ruši sa strme stijene upravno s visine od 110 metara tjera velike dubine. Veličanstven je prizor zaista stati podno klisure i gledati kako s velike visine ruši se onolika masa vode. Veličajna bje ova slika. Silni šum ko grmljavina da se razliježe pjevao je gromkim glasom hvalu Gospodu. Isuse, zar da veličajna ova pjesma sitnih kapiljica vode u tolikoj masi što silne visine što se ruše, zar da pjesma ova nadjača glas ljubavi moje. Ne, ne, bila sam spremna da zaorim glasom gromkim, gromkijim od buke onoga silnog vodopada, pa da viknem svima, svima, Isuse, da Te ljubim više. I kliktala je duša moja, ali glasom nijemo, koji je ipak prodirao iznad buke i veličajne pjesme sitnih kapljica vode, „Isuse, ja Te ljubim, ja te silno ljubim, ali to meni nije dosta. Hoću da Te ljubim više, više no Te svi vole ljudi.“

Trebalo je popeti se na klisuru iznad slapa, što se još nekoliko stotina metara dizala u visine. Na tu strminu vode visoke stube, a vodi i cesta savijena u serpentine. Svi listom krenuše na stube. „Što ćete vi?“ – pitao me gospodin profesor. „Ako trpite od omaglice, ostanite rađe dolje.“ „Idem i ja kad svi idu“ – Isus će biti uza me, pomislila sam u sebi.

Isuse, bio je to težak put. Išla sam zadnja i lagano, lagano s jedne stepenice na drugu. Svaka stepenica visoka je 40 cm a široka manje od jedne stope (oko 20 cm). Cijela se strmina diže pod kutom od 20 stupnjeva. Davno su već svi bili na vrhu brda kad sam se ja primakla sredini. Nijesam se obazirala. Ali ipak i nehotice zirne mi oko po stranci, poda mnom silna dubina, s desna mi strma stijena, a s lijeva u blizini silni mlaz vode s velike visine što se ruši. I zatrepta mi nešto pred očima, kao magla neka da je pala i osjećaj sve oko mene da se okreće. Zatvorih sama oči i posve nesvjesno sjela na stubu. Bila sam ipak svjesna pogibli, koja mi prijeti, ali se sama sebi nasmijah. – Ta, Isus je sa mnom. Što sam se prepala? A nutarnji mi neki glas progovori – Ne plaši se – nije još vrijeme da umireš, jer još nijesi izvršila zadaću, koju je Bog tebi odredio. I puna nove snage dignem se i počnem se uspinjati dalje. – S vrha klisure, s ograđenog mjesta, svi su posmatrali moje veranje. „Hvala Bogu!“ – radosno su govorili kad su me ugledali na vrhu. Nitko nije progovorio ni riječi, tek je k meni pristupila jedna kolegica i rekla: „Bilo je strašno gledati kad si se Ti verala. Kao okamenjeni gledali su svi kad si sustala. Bogu hvala da si ipak došla do gore.“

Isuse! Ja ne znam što se njima pričinjalo tako strašnim. Onda kad sam ustala, da, onda kao da mi netko šapnuo – nije još vrijeme da umreš, jer još nijesi izvršila zadaću koju je Bog Tebi odredio. Isuse, a koju zadaću? Još nije vrijeme da o tome govoriš – Isuse. Dobro je znano Tebi Isuse, koliko sam molila kao malo dijete da umrem, što prije da ja umrem pa da k Tebi dođem jer je meni lijepo u Tvojoj blizini. Mnogo, mnogo sam molila i u kasnije dane u nakanu ovu, ali Ti si drugačije odredio. Gospode, Tvoja neka se vrši sveta volja.

Mnogo me puta prati osjećaj neki čudan osjećaj, koji mi se u svijesti pojavljuje kao sigurna već i gotova činjenica. Osjećaj je ovaj, Isuse, da je Tvoja volja još dugo da živim, da si mi Ti namijenio zadaću jednu koju mi je za život izvršiti. Ja se plašim i pomisliti na to. Zar je to oholost moja, Isuse? Ta, Ti znaš da sam uvijek želila umrijeti i nepoznata umrijeti, a osjećaj ovaj posve je meni protivan. Ali ne moja, vapijem, Gospode, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja. A zašto mi baš misao ova onda najjače govori kad se osjećam u pogibelji života? Da uvijek se onda tako jako pojavi, pa mi pruža srčanosti – ničega se onda ne bojim. Isuse! Poslije malo odmora verali smo se po onim klisurama i došli do drugoga slapa baš onoga koji nosi ime „Velika Gubavica“. Razgledavali sve ove prirodne ljepote, došao je već za nama i auto i mi posjedasmo i odvezosmo se natrag u Omiš. Vožnja je trajala blizu 3 sata, a u Omišu čekala nas obilna večera. O kako sam slasno jela. Izmučena i umorna baš sam bila ogladnjela. Razgledali smo još i tvornice u Omišu, a u 9 sati krenuli smo parobrodom natrag u Split. Ova vožnja, Isuse, pružala je novih krasota pred našim očima. Mirno more – sveta tišina i blijedo mjesečevo svjetlo opajali sve duše tako, da nitko ni progovorio nije. A ja, Isuse, ja sam bila duhom uza Te kod posljednje večere, gledala sam kako blaguješ s učenicima svojim, kako im nešto govoriš i daješ i radost me silna obuze jer upoznah njih da nešto i za Danicu daješ. Presveto Tijelo i Krv svoju, Isuse. Bila je već ponoć kad se nađoh u sobi svojoj. Isuse, što još da govorim? Evo me s Tobom hoću da se molim, sam da ne budeš kad su zaspali učenici Tvoji. Ti u Getsemanskom vrtu, a ja uza Te iz ove tihe sobice u lijepom Splitu, Isuse.

+++

Bože moj – sve moje!
14. IV. 1922. Split – Makarska – Metković – Mostar

U 7h krenulo se parobrodom iz Splita. Mnogo ih se skupilo na obali još zadnji put da nas pozdrave. Sunce se već podiglo a more mirno, mirno i odosmo put Makarske. Prispjeli smo oko deset i pol sati. Iskrcali se i zadržali se samo jedan sat. Pregledali smo što je vrijedno bilo za vidjeti. Spomenik Kačićev i znamenitu ploču. Isuse, ja sam skoknula i u crkvu da Te pozdravim. Krenuli smo dalje do ušća rijeke Neretve, tu smo se rastali s lijepim morem Jadranskim, a parobrod zabrodi rijekom sve do Metkovića. Tu smo se zadržali nekih 3 ili 4 sata uvečer do 7h, jer je tek onda krenuo voz za Mostar. – O Metkoviću nema šta mnogo da se priča. Naši otišli da se prošeću da im vrijeme prođe. Isuse, a ja sam se popela na brdašce, gdje već izdaleka vidjeh mali toranj mjesne crkvice. Veliki je petak pa sam htjela da se poklonim mome Isusu u grobu. Božji grob bio je lijepo uređen. Dva čovjeka u odori rimskih vojnika stajali su i čuvali grob a ljudi i djeca koji stajali, koji klečali okolo. Isuse, hvala. Dopustio si opet da se malo saberem – uza Te da budem.

U 7 h navečer krenuli smo iz Metkovića put Mostara. Kamene klisure, kamene pećine nizale se pred očima našim. Zaista, poseban je to čar, posebno drugo nešto od naših pitomih šumica i polja. Bila je već mrkla noć kad smo stigli u Mostar. I ovdje nas lijepo dočekali. Isuse, ja sam jedva čekala da nas smjeste spavati. Odredili su za nas noćište u jednom internatu za djevojčice. Gdje su drugi noćevali, ne znam.

+++

Isuse, Bože moj!
Bože moj – sve moje!

U Mostaru, 15. IV. 1922.

Gospode, i to neka je na slavu Tvoju!

Sastanak bje danas ugovoren za 9 h, da se svi uzmognemo ispavati i odmoriti. Ja sam se ustala u 5h pa oko šest i pol krenula s jednom kolegicom da razgledamo grad. Prošle smo nekim ulicama – a sad evo sjedim u parku, gdje se imamo sastati – i bilježim pomalo. Isuse, što da kažem? Kakav je utisak učinio na mene Mostar? Obilazila sam ulicama i prošla veliki dio grada, da nađem crkvu našu, ta, to mi je u mjestu svakom prvo bilo, Isuse, Tebe da pozdravim. A ovdje? Ja crkvu nikako naći ne mogu. Kuda god se okrenem, vidim šiljaste tornjiće[23] muslimanskih džamija, a crkvu, Isuse, u kojoj Ti boraviš naći ne mogu. Isuse, a ja bih svakako htjela još danas da Te u crkvi pozdravim. Dobri Isuse!

Grad je ovaj, Gospode, meni posve novi svijet, nove slike, novi utisci. Kako se samo nanizali niski, a puni dućančići turski – a vreva ljudi, jedva da se i pomičeš. Isuse, a one bule, muslimanske žene. Mora čovjek da ih se uplaši, kad kao aveti hodaju po svijetu. Baš za ove mostarske bule kažu, da se posebno odijevaju. Duge i široke dimije – preko lica guste crne koprene, a još ljepše da bude stave si tamno-modre kabanice, a ne kako ih mi oblačimo, već ih ogrnu preko glave, dok rukavi stoje pričvršćeni na leđima. Ama baš da se uplašiš. I nisam se prepala samo jedne. Kad god je koja onako iznenada stupila pred mene iz pokrajne uličice koje, mal da kriknula nijesam. Jadne žene. Isuse, koliko opet ljubavi upoznajem Tvoje! Ta, Ti si mene mogao stvoriti među bijednim stvorovima ovim, ali ne, Ti si mene mnogo više ljubio. Kako da Ti uzvratim ljubav ovu, Isuse? Prestat ću sada, eno dolazi jedan od naših.

– Gospodična Danice, rekao je kolega, kad je došao do mene, bio sam u crkvi, a znam da i vi sigurno želite onamo. Ja ću vas odvesti ima još sat vremena dok se naši skupe. Da samo znate koliko sam crkvu tražio… I odveo me. Posve na jednom kraju grada ugledah niski toranj, a u srcu se obradovali. Isuse, idem Tebe da pozdravim. I Ti si me dočekao. Isuse, hvala!

U 9h skupismo se svi i krenusmo da razgledamo osobitosti i znamenitosti Mostara. Uske ulice, a sve jedan dućančić do drugoga. Isuse, poveli nas i u džamiju.Teško mi bilo stupiti u to čudno mjesto. Isuse, smijem li? – podigao se uzdah iz srca mojega. Eto zovu me – Isuse, Tebi na slavu, Ti sa mnom pođi. U dvorištu pred samom džamijom, koja je niska i neugledna (evo je ovdje na slici) stoji bunar. Tu se vjernici umivaju prije no polaze na klanjanje. U samoj džamiji ništa nema osobita. Po zidovima razni arapski ornamenti, pa čudna neka slova, koja imadu prikazivati rečenice iz Korana. Namještaja nema nikakova, tek su ćilimi po podu a nasuprot ulazu udaljeno mjesto i stolica za njihova…[24] (ne znam kako zovu svećenike). Još ima i povišeno mjesto na koje se uspinje stepenicama, odakle vjernicima gvori. Isuse, a u njihove džamije smiju da ulaze samo muževi. – Žene se klanjaju kod kuće – reko nam je musliman koji nas je vodio. Jadne, kud ih toliko tlače ni u džamiju ne smiju. O dobri Isuse, sve više upoznajem koliko više meni ljubavi što je dao i daješ. A ja je ničim, baš ničim zavrijedila nisam. Gle, mogao si dopustiti da i ja budem među ovim bijednim stvorovima, ali ne, Ti mene mnogo, mnogo više ljubiš. Isuse! Ti mene, Isuse, neizmjerno mnogo ljubiš, ali zato, je l’ de, i mnogo više tražiš od mene. O Isuse, kako, kako ću Ti barem malo uzvratiti za sve milosti s kojima me usrećuješ?

Daj, Isuse, dopusti da Ti barem ljubav uzvratim, dopusti Isuse, da Te ljubim, jako da Te ljubim, Isuse, želim Te ljubiti više, više nego Te svi drugi ljudi vole, Isuse, želim Te ljubiti više nego i Ti mene voliš, Isuse, htjela bih nadoknaditi ljubav Tvoju.

Vodili nas – samo gospojice – u muslimansku jednu kuću – harem. Imućna kuća. Iza zida neko malo dvorište – ne više cvijetnjak jer je svaki i najmanji prostor zasađen cvijećem. Pred nas je izašla domaćica – udovica jedna što sad posve sama živi. Pozdravi nas i uvede u kuću. Prostrana to soba, u njoj ništa tek po podu skupocjeni ćilimi a okolo sve niske kao klupe tek obložene bogato vezenim jastucima. S jednog kraja čitava stijena obložena drvom u kom su razni urezani ornamenti. Tek poslije razabrali smo da su to im ormari. U njih spremaju jastuke i jorgane, sve što je potrebno za spavanje. Nema u njih kreveta. Oni si svako veče prostiru po podu. Takovih prostorija ima 4 ili 5 ili više, a svaka je u drugoj boji. Poslije kratka razgovora došla i žena brata njezina. Mlada žena, najviše joj 18 godina, a lijepa i nježna, pa se sve stidi i govoriti. Imala je bijelu, laganu, po najnovijoj modi sašivenu haljinu. Kosu pletu u dvije kite koje niz ramena vise, a oko glave kao vijenčić neki, na koji kad izlaze iz kuće pričvrćuju koprenu. Donijeli nam i ponudili dobru limonadu. Pokazivali nam stara odijela svojih djedova sve na svili zlatom izvezeno. I razgledavali smo s njima. Iz malo riječi razabrasmo neko prigušeno nezadovoljstvo, neku potištenost i čežnju za svijetom. Isuse, upoznala sam malo i život ovih jadnih duša, ali još uvijek pravo ne razumijem. Isuse, a i ove duše stvorene su za vječnost. Ti si i za njih prolio svoju predragocjenu krv. Isuse, a što će biti s dušama ovim? Dobri Isuse, smiluj se njima.

U 11h krenuli smo iz Mostara prema Sarajevu. Dugo je trajala vožnja. Opažala se razlika između hercegovačkih klisura i nešto pitomijih bosanskih gora. Isuse, veći dio toga puta ja sam prespavala. Bila sam umorna. Uvečer kad smo stigli u Sarajevo, dočekaju nas samo 2 nadzornika – i prve im riječi bile – Došli ste vrlo nespretno. Blagdani su pa ne može nitko da bude s vama. Čudno nas se dojmio doček ovaj. Odredili nam noćište u „kolu srpskih sestara“. Kad nas je g. nadzornik doveo onamo, bilo je zbrke. Nijesu ni pripravili – Isuse, bolje da i ne govorim. Da nije bila kasna noć, mi bismo otišli tražiti mjesto u hotelu. Ali kako bilo kasno i Sarajevo nama posve nepoznato – morali smo ostati.

+++

Bože moj – sve moje!
Sarajevo, 16. IV. 1922.

Uskrs je! Ustale smo jako rano i već poslije 5h sve smo se otputile po gradu, a i zato da što prije odemo iz neprijazne one kuće. Hodajući ulicama tražile smo crkvu. I dođemo do katedrale. Išle smo na svetu misu – Uskrs je. Isuse, ja sam i kod sv. Pričesti bila. Hvala!

U crkvi srele smo kolegu, pa nas je on vodio po gradu. Ja sam tražila samostan sestara milosrdnica, jer sam imala više listova za njih. I našla sam. O kako se začudila č. sestra Alberta kad me je ugledala. Predala sam joj listove, a imala sam i jedno pismo za presvijetloga gospodina biskupa Šarića.[25] Molila sam je da mu ona uruči ovo pismo.
– O ne, draga Danice, zašto vi sama da ne pođete do presvijetloga.
– Kako ja mogu. Za mene je to jedno uzvišeno sveto biće, a ja se ne bih smjela približiti k njemu a kamoli razgovarati.
– Ne tako, vi morate sami k njemu. Ja ću mu javiti. I obećala sam da ću se još navratiti. Odmah pošla sam na ugovoreno mjesto sastanka. Tu se najprije odredilo gdje ćemo stanovati, našli sobe u hotelu „Central“ i pošli da razgledamo grad. Nijesmo imali vodiča, pa smo razgledali redom što se mislilo da je vrijedno vidjeti, Gradsku vijećnicu, što je zidana u maurskom stilu – lijepe ulice – pa onda uske uličice u muslimanskom dijelu krcate niskim dućanima. Zaista posebnu sliku čine kućice ove. Dalje i nijesmo razgledali, jer smo se spremali da idemo poslije ručka u obližnje kupalište Ilidže i na izvor rijeke Bosne. Lijep bio je ovaj izlet. Opet mnogo novih a lijepih slika nizalo se pred očima našim. Na izvoru Bosne. – O kako lijepo. Da opisusjem, ta, ja ne znam, sigurno su to već mnogi opisivali. Nije to mali izvor, kao što si čovjek zamišlja kad izreče riječcu izvor. Iz kamena podno visoka brda sa sviju strana (najmanje na 50 mjesta) izvire voda i odmah puni malo jezero, koje se jedno slijeva u drugo, a skupe se sva u koritu rijeke Bosna. Bistra modro zelena voda, gledajući je osjećaš njezinu svježinu. Tiho šumi kao pobožna sveta pjesma, što se iz skrušena srca do prijestolja diže Božjega. Kako, Gospode, dušu moju žubor ili šum vode uvijek k Tebi uzdiže? Zašto me zaokupi nekim svetim raspoloženjem – zar zato jer čujem pjesmu, pjesmu hvale koja je Tebi namijenjena? Zar zato, jer ja želim da Te više hvalim, više da Te ljubim – Isuse. Umorni stigli smo oko devete ure u Sarajevo, a ja se tako radujem odlasku na spavanje. Isuse, a sutra, hoću li sutra na sv. Pričest?

+++

Bože moj – sve moje!
Sarajevo, 17. IV. 1922.

Dobri Isuse! Koliko i opet radosti danas, ali bilo je i suza. Isuse, hvala. Da Ti pričam? Zašto želiš kad ionako dobro sve znadeš. Ustala sam rano ujutro i dospjela sv. misi i sv. Pričesti. O, kako sam bila radosna. Zašto, zašto me Isuse, tolikom ljubavi susrećeš kad znaš da Ti je uzvratiti ne mogu. Zašto? Ah, već znam zašto. Ti želiš da i ja Tebe jako uzljubim. Ti to želiš, znam, ali i ja želim, Isuse, ja želim da Te ljubim najviše od sviju, najviše da Te ljubim. Dobri moj Isuse!

Vodili nas u muzej, zaista krasno sređen. Četiri velike zgrade nizaju ti se pred očima znamenitosti staroga, srednjega i novoga vijeka. Da sam historičar, sigurno znala bih pričati više – a ovako ja to ne znam. Odveli nas i u džamiju „begovu džamiju“ za koju kažu da je najljepša. „Isuse, sa mnom pođi“ bio je uzdah na ulazu, a onda mi musliman ovaj pružio papuče da stavim na noge, jer se u cipelama ne smije stupiti u džamiju. Pitala ga zašto, a on odgovori, da je to zbog čuvanja skupocjenog ćilima, koji se onuda stere. Džamija ova kao džamija, tek nešto veća. Po podu zaista prekrasni perzijski ćilimovi a po zidovima šaroliki ornamenti s napisima iz Korana. Inače u njoj ništa.

Prije ručka pošla sam još s jednom kolegicom do samostana da pohodimo učiteljicu našu s. Ignaciju. Dugo smo govorili s njome – a ona mi javi da je javljeno presvijetlome g. Šariću i on me čeka poslije podne od 4-5 sati. Isuse! „Časna sestro, zašto ste to učinili?“ Kako ja da mogu stupiti pred presvijetloga – bile su moje riječi kad me sestra Alberta vodila do presvijetloga gospodina nadbiskupa Šarića. S čovjekom kojemu su u srcu nikle tolike duboke misli, toliki sveti osjećaji, što ih iznaša pjesmama svojim, koji je toliko lijepa napisao i sveta izrekao – ja da govorim. Smijem li? Pa tko sam ja? O ja bih morala stati daleko i tek izdaleka zadovoljiti se da ga vidjeti smijem.

Isuse, a kako me je on primio – Moje suze danas. Ti ih znaš, Isuse. Jesam li i opet nešto skrivila ili koji uzrok da o meni krive sudove na prvi pogled stvaraju ljudi. O, da je mogao zirnuti u dušu moju, da je bolje pozna, sigurno ne bi govorio tako. Da navedem riječi njegove? Ja se bojim. Al’ ne oholost već žalost pobuđuju u duši mojoj. Isuse, zar ja držanjem svojim zavaravam svijet. Eto navest ću riječi koje su danas izmamile suze na oči moje. Navest ću ih onako, kako ih je prijesvijetli gospodin nadbiskup Šarić izrekao. Došav u kuću presvijetloga gospodina upita č. sestra služavku je li prijesvijetli kod kuće. – Jest. On čeka jednu gospojicu iz Zagreba. I jedna gospojica bila je baš tamo. Pa kaže – Ja sam sad bila kod njega, pa mi rekao neka drugi puta dođem, jer da čeka neku gospojicu iz Zagreba.

I otputismo se u njegove odaje. Isuse, koje li mi se misli vrzle glavom.

Presvijetli nam otvori vrata. – Ja već čekam na gospojicu Danicu, bile su prve riječi. A kad me ugleda upita me: „Pa vi ste učiteljica, tako mlada i tako malena.“

Uvede nas u svoju sobu i ponudi da sjednemo. Isuse, ja se nisam usudila pogledati u njega, sjedila sam mirno čekajući da svrši razgovor s časnom sestrom, a razne misli vrzle mi se glavom. – Evo me pred pjesnikom, pjesnikom onih divnih svetih osjećaja, onih tolikih svetih stihova. Nije to potrajalo moguće ni par trenutaka kad razabrah glas njegov. -Krasno dijete, sveto dijete, baš vam hvalim časna sestro da ste mi je doveli. Krasno dijete, sveto dijete.Velik je Gospodin koji si uvijek zna odabratri svetih duša. Isuse, zavapih i strah me neki obuze. Isuse, budi uza me! Pitao me zatim za tatu i za Božidara o putovanju, a ja sam na pitanja odgovarala. Došla nekako riječ i na samostan, a presvijetli upita: U koji će samostan Danica? Uršulinski u Varaždinu, odgovorih. A zašto ne bi u bijele sestre? Uršulinski red je jdan od najstrožih. Lijepo je, ali vi ste slaba, budete li mogli izdržati tamo? – Bog će mi pomoći. – A jeste li si već odabrali ime? Kako biste se htjeli zvati? – Ne to ne mislim, to ne igra nikakve uloge. – A ipak uzmite ime Spes što znači nada. Sestra Spes, Mater Spes baš lijepo ime. Čujte, recite Časnoj Majci kad dođete u Varaždin da je moja želja da vam nadjene ime Spes. A ja se baš radujem da ću imati jednu prijateljicu u Varaždinu. I još bilo razgovora o tome. Za uspomenu na taj dan dao mi je presvijetli i dvije lijepe medaljice. U 5h trebao je da pođe nekuda, bio je pozvan, pa kad je na satu 5 izbijalo, ustah samo da ga ne zadržavamo. A on! Tražio je da sjednemo, nije me još pustio. Ostanite, neka malo čekaju. Baš mi je žao što moram ići. Htio bih s malom još govoriti. I ostala sam. – Znate, rekao je prema č. sestri prije no smo odlazile – znate da mi je ovo danas najmiliji posjet što sam ga imao do sada u životu.

Isuse, ja ne razumijem riječi ovih. – Al’ ja Danicu nešto lijepo molim, rekao je kad smo se spremale otići – je l’ de, da mi nećete odbiti molbe. Molim vas da mi se koji puta pismeno javite.

Isuse, što da odgovorim? Ja presvijetlome gospodinu Šariću da pišem, Isuse. Ja sam obećala, što sam drugo znala učiniti. I klekla sam da mi podijeli blagoslov, a on će časnoj sestri: Evo je, mala svetica, pa svetica.

Dobri moj Isuse, je l’ de, moja je krivnja. Oprosti mi, Isuse, oprosti. Kako da ispravim ovu pogrešku moju? Kako da se ponašam, kako da se držim da ovim držanjem svojim ne zavaravam očiju dobrih duša. Dobri moj Isuse!

Isuse, ja sam evo preko sata govorila s presvijetlim gospodinom Šarićem, a ja ne znam kako izgleda. Znam samo da je visok, jako visok, ta, ja sam prema njemu dok sam stajala bila tako malena. A kolegice moje, kojima sam donijela medaljice što ih je poslao, smijale mi se, što im nijesam znala reći kako izgleda. Bila sam poslije razgovora ovoga i kod blagoslova u crkvi[26] otaca Isusovaca. Isuse, sutra se kreće dalje već ujutro. A sveta Pričest, Isuse…

+++

Bože moj – sve moje!
U Varešu, 18, IV. 1922.

Isuse, danas je moj rođendan, a Ti si mi opet mnogo, mnogo ljubavi iskazao. Ja se već plašim toga, Isuse, sve veću dužnost ljubavi da Ti uzvratim, osjećam sve veću želju da Te ljubim više nego drugi. Isuse, rano, rano prispjela sam sv. Pričesti. Bio mi to prvi a i najmiliji dar. Ali još si me nečim obradovao danas. Kako smo u 7h ujutro krenuli iz Sarajeva, uniđe na drugoj stanici u vagon u kojem smo se mi vozili velečasni otac Leopold.[27] Isuse, kako sam se ja obradovala. Da opazila sam ga sjedeći kraj prozora. Ušao je baš u naš vagon, ali kako je bilo prepunjeno, ostao je na hodniku. Ja se proguram kroz svjetinu do njega i pozdravim: „Hvaljen Isus i Marija!“ – a on? O kako se začudio. Od iznenađenja ni velečasni a ni ja nismo se pravo snašli, pa je prošlo dosta vremena bez riječi. A onda razgovarali smo kratko vrijeme, jer smo mi već nakon nekoliko stanica morali izaći da mijenjamo vlak za Vareš, a on se vozio dalje prema Travniku. Isuse, još uvijek ne vjerujem sama sebi. Kao slika u snu prekrilo mi ovo iznenađenje danas pred očima. Gospode, hvala!

U Varešu veliki rudnik i ljevaonica željeza, opet nova slika pred očima mojim. Dopustio si, Gospode, opet da me veličanstvenost prirode bolje upozna s Tobom, da mi predoči mudrost, ljepotu, dobrotu i ljubav Tvoju. Isuse, što da govorim kad mi riječi ne dostaje. Elekričnim tramvajem vozili nas duboko u rudnik – 3 kilometra. Tu smo razgledali rovove gdje sada rade 700 m ispod površine. Lutali smo pod tim podzemnim hodnicima, a svaki je nosio rudarsku svjetiljku, sve preko 2 sata. Kad smo izašli iz brda, bili smo daleko, daleko od mjesta, posve na drugoj strani brda. Tamo nas već čekala željeznica na benzin da nas vodi natrag. Krasna je ovo bila vožnja u serpentinama s jednog brda na drugo sve kroz crnogoričnu zelenu šumu. Pala je već bila noć kad smo se vratili u mjesto. Tu je bila pripravljena večera, a oko 10. ure išli smo gledati kako iz visoke peći puštaju željezo. Lijepa bje to slika, tim ljepša, što je mrka noć veći sjaj pružila razljevenoj željeznoj tekućini.

Vratismo se u hotel. Ja ovdje u sobi, oprostih se, spremam na počinak, a njih sve čujem kako veselo pjevaju. Isuse, ja sam umorna danas, idem spavati. O, koliko si mi opet danas iskazao ljubavi, dobri Isuse. Ništa ne znam, no reći hvala!

+++

Bože moj – sve moje!
19. IV. 1922.

Prije podne bilo je još razgledavanja po talionici i ljevaonici željeza, a u 1h krenuli smo dalje. Da ne moramo od 3h pa do ponoći čekati u podlugovima, krenuli smo vlakom u 4 h u Visoko. Na kolodvoru pitali nas jesmo li glumci. Bilo s tim dosta smijeha. Krenuli smo kroz mjesto da razgledamo, a ono se skupili oko nas učiteljice i učitelji, pa smo tude sproveli ugodno veče a da ni znali nijesmo kako se primakla ponoć. Ja, Ti znaš, dobri Isuse, ko obično duhom bijah uza Te. O, kako bi meni dosadno bilo, kad se s Tobom ne bih mogla razgovarati…

+++

20. IV. 1922.

Poslije čitavoga dana vožnje evo nas u Zagrebu. Evo nas, Isuse, završuje se put – mi smo kod kuće. Ja u mojoj tihoj i mirnoj sobici, tek uljanica mala gori pred kipom Presvetog Srca Tvojega. Da Te pozdravim, Isuse, da Ti zahvalim na mnogim milostima, što si mi ih udijelio – Isuse. Isuse, havala! Na slavu bilo je Tvoju! Daj, dobri Isuse, da ono, što sam dobra i lijepa naučila i vidjela dana ovih uzmognem jednom upotrijebiti da uzveličam slavu Tvoju, da proslavim sveto ime Tvoje.

+++

20. IV. 1922. – 18. VI. 1922.
Bože moj – sve moje!

Isuse, smijem li ti reći – Danica Isusova?
Smijem li se tako nazivati? Ja bih htjela to da je moje ime.
Isuse!

+++

29. IV. 1922.

Nemam vremena da bilježim mnogo – a srce, a duša, prepuno je srce, ne može više. O kad bih mogla sve izreći – napisati, bilo bi mi lakše. Ovo srce moje, Gospode, odviše radošću puniš. Isuse, budem li smjela otkriti radost srca svojega da otkriti, otkriti veliku dobrotu, ljepotu i ljubav Tvoju. Isuse, Ti meni toliko ljubavi iskazuješ, toliko dobra dijeliš, ne prestaješ me milostima obasipati, a meni je žao, što Ti ne mogu uzvratiti onako kako bih ja to htjela. Htjela bih se, Isuse, ugledati u Tebe, pa kad već nije moguće da Tebi uzvratim onako kako bih htjela, a to želim druge duše, duše koje i Ti voliš da obradujem. Molim se za njih ali ja bih to i djelom htjela učiniti. Isuse, hvala! Danas smjela sam razveseliti dušu jednu. Ne, nije to bilo moje djelo. Ti si pomogao i dopustio. O kako si Ti dobar, Isuse, te se tako mnogo za sirotice svoje brineš. Hvala, hvala Isuse, što si razveselio dušu jednu. O koliko za mene sreće, to sam smjela pribivati radosti ovoj. Danici Kaurić, dobroj Danici, kupih šešir. Ta, nije nikakvoga imala, a što mnogo stoji (ne za drugačije prilike i nije mnogo). O kako se radovala sirotica. – To je moj prvi novi šešir, rekla je tako. Do sad uvijek sam nosila ono što je od sestre ostalo. Isuse, hvala! Ali još jednu molbu. Znam, znam Ti je nećeš odbiti. Ti znaš želje Daničine, Ti znaš i kako je ona slaba zdravlja. Zamisao onu kako, da joj se pomogne Ti sam si dao. Je l’ de, je l’ de, dobri Isuse, Ti ćeš pomoći da i to dobro izvedemo. O, kad bih ja barem mogla bolovati umjesto nje – meni bih to bila radost. Dobri Isuse, daj spomeni se dobre Danice Kaurić.

U radosti duše svoje skoro i zaboravih da imam nešto ispovjediti Tebi. Zaista me, Gospode, sama radost i to sveta radost obuzima, a trebala bih da plačem grijehe svoje – Ne znam šta je sa mnom. Činim li moguće krivo? – Što se pretvarate? – rekao mi je danas otac Michael Werner kad sam došla po onu knjigu („Der Romfilger“ ). Evo, Isuse, nije nužno dalje da govorim – evo krivnje moje. O, kako me ubola, duboko u srce riječ ova. A kojom prilikom bje rečena? Ja ne znam pravo. Znam tek da sam stajala u kutu kraj vratiju oborenih očiju – a kad je velečasni ušao, prva mu bje riječ – Što se pretvarate? Znam, već odavno znam pa se i bojim da je cijelo vladanje kretnje moje, riječi i govor, sve, sve na meni da je pretvaranje. Znam, i često, često sam plakala kako svi o meni neke lijepe a krive sudove stvaraju – nastojala sam se popraviti – klonuti se toga a i uvijek još nastojim i molila sam mnogo na nakanu ovu – pa sve više i više krivih sudova o meni. Isuse, kako mogu tako o meni misliti, zar ne vide na meni pretvaranje samo. – Ah, oni dobri misle kako sam i ja dobra a kako se varaju. Jest, ja bih htjela da budem dobra, ali sam još daleko od toga. Ipak, ipak nađe se jedan, koji je drugim očima gledao u mene. Isuse, hvala!

Što se pretvarate? – Isuse, zašto me riječi ove duboko tako dirnule da ih se otresti ne mogu. Je li da me opominju. Da se jednom počnem brinuti i oko svoga poboljšanja. Isuse, a mogu li se ja popraviti – kad je u meni evo sama prevara, himba i laž? Isuse, mogu li se popraviti? Ali čuj me, znam Ti me hoćeš slušati.

Isuse, ja hoću, hoću, hoću da se popravim. Nauči me samo kako ili pošalji koga da me nauči, jer ja ne znam zaista što mi je činiti. Ali to još nije sve. Još ima krivnje na meni. I opet dosta će biti ako navedem što ih je otac Werner izustio. – A niste li već oholi? Isuse, moje milosrđe. Konačno: Zašto ste vi tako povučeni, zašto ste tako zatvoreni (a iskrenost).

Isuse, dobri Isuse, to nije prvi puta što čujem. Iskrenost – ne, ne ja ne smijem više na to misliti, jer me riječ ova baš u zdvajanje hoće da otjera. Pa nakon ovoga svega mogu li se popraviti? Isuse, ali ja hoću – hoću se popraviti, hoću da budem dobra jako dobra u svakom pogledu dobra, hoću takva da budem kakvu me Ti hoćeš. Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
Isuse, Danica je Tvoja!

30. IV. 1922.

Mnogi me obuze posao, ali ipak dopusti da barem malo približim se Tebi, Isuse. Sad su meni dali (kad se nitko dugi našao nije) prepisivati fizička skripta za litografiju. Znači to 4-6 sati pisanja na dan izvan školskog vremena. Već mi je lijepi dio poodmako. Isuse, hvala. – Ali danas zadnji je dan mjeseca travnja. Sutra je 1. svibanj – svibanj mjesec blažene Gospe. O koliki se danas uzdasi vinuli k njoj. O, Marijo jesi li što čula? Sve tražim u vrtiću duše moje – u cvijetnjaku srca mojega, da uberem kiticu, da i ja Majci mojoj nebeskoj na oltar pred sliku stavim. O, koliki će sutra resiti sliku Gospinu, koliki će nositi vijence i cvijeće na njen oltar – a ja. Zar ja baš ništa za nju nemam. Imam, imam i ja nešto. Nije to kita mirisava šarolika cvijeća – nije, takva u mene nema. U cvijetnjaku, malenom u cvijetnjaku srca mojega tek tri cvijetka cvatu. Sva tri su cvijeta ova Isusova. Ta, on ih je sam usadio u srce moje a i sam ih je njegovao. A cvjetići ovi htjeli bi da cvatu – o kako gore od želje da cvatu. Evo cvjetiće ove, Marijo, donosim ja na oltar Tvoj. Cvjetići su ovi Isusovi, znam da su zato i Tebi mili. Isusu bi cvjetati htjeli ali im nije dosta toplo u srcu mojemu. A Ti, Ti ih obasjaj žarkim toplim zrakama ljubavi svoje – osobito sada u mjesecu maju. Ti ih zakrili da im vjetar i oluja ne naudi, Ti ih čuvaj, Ti ih čuvaj, Marijo, Ti ih njeguj. Evo nije im daleko do cvata, veće no cvjetovi žele da otvore glavice svoje pa baciš li na njih jedan samo zraku ljubavi svoje procvast će i cvasti. O, Marijo, je l’ de, Ti nećeš odbiti molbe moje. Evo ja Ti prikazujem cvjetiće ove, a Tebe molim, vruće molim, daj, daj da cvjetovi ovi u ovome mjesecu maju, a u okrilju Tvome, daj da procvatu cvjetovima bajnim i da nikada cvasti ne prestanu. Onaj mali i neznatni cvjetić što je ljubičica što se zove sagnula već glavicu je svoju. O Marijo daj u cvatu da zamiriše, miris poniznosti daj joj do neba se digne i nikada da mirisati ne prestane. A ljiljana cvjetić onaj bijeli i ružice rumeni što je – A jer ne znam kojega da Ti više preporučam, molim Te za sva tri. Je l’ de, Marijo – što u bašti srca mojega rastu Ti ćeš njegvati sada i mjesecu maju. Pa i dušu moju obuci u ruho cvjetova ovih – mirisne ljubice, ljiljana bijela i rumene ružice. Ljubica poniznost da je resi, ljiljana čistoća i bjelina, a ružice, rumene ružice ljubav žarka, vruća, velika ljubav, kakove još nitko nema. Marijo, kad uzrastu cvjetići ovi de ih Ti sama Isusu mojemu podaj.

+++

Bože moj – sve moje!
1. svibnja 1922.

Marijo!
U okrilje Majko sveto Tvoje
Stavljam opet danas srce svoje.
Primi srce, pa mu ljubav čistu
Nosi gore do prijestolja Kristu!

+++

Bože moj – sve moje!
3. V. 1922.

Na put opet da krenem, dobri Isuse! A ja se toga već plašim iz više razloga. Prvo – toliko rastresanje, a sveta Pričest i sv. misa? A onda gubiti toliko vremena, a u školi posla mnogo, mnogo. O, kolika je već lijenost moja. I još jedno. Potrošiti toliko novaca, zar je to nužno. Nema li toliko i toliko potrebnijih stvari. Ali mama hoće i želi da pođem u Beč i Prag. Isuse, zar je to i Tvoja želja? Idem, idem ako je to tvoja želja. Istina nema posebna veselja, u duši nemam ni želje baš osobito svijetom dalekim da lutam, ali radujem se ako opet smijem prikazati žrtvu jednu, radujem se ako smijem izvršiti Tvoju svetu želju. Isuse, ne moja, Tvoja neka se vrši sveta volja.

+++

Bože moj – sve moje!
4. V. 1922.

Sutra na put. Dobri Isuse, čuvaj Danicu.
Daj da to bude na što veću slavu Tvoju.

+++

5. V. 1922. – 13. V. 1922.

+++

Na slavu veću Tvoju, Gospode!
5. V. 1922.

Pisati je teško radi drndanja želježnice, zato i izlaze takva slova. Je l’ de, Isuse, Ti nećeš zamjeriti. Isuse! Ti si htio da i ovaj put učinim, Ti želiš zar svijeta još da vidim prije no se u samostan zaklonim? Zašto me u svijet šalješ? Kad već želiš a ja slijedim volju Tvoju svetu daj, daj, dobri Isuse, Tebi da to bude na slavu što veću a na korist samostanu, Isuse! Pošli smo iz Zagreba poslije 8h ujutro, gdje smo baš sada, zar ne znam reći kad željeznica brzo ide, a pred očima izmjenjuju se bez prestanka slike. A Beč i Prag i da tamo posjetim Branka. Radujem se, Isuse, radujem se baš zato što putovanje ovo, što put ovaj nije baš posljedica mojih nastojanja, mojih želja, moje volje. Ne ja, drugi su htjeli da idem, a u volji drugih čitam volju Tvoju svetu, Gospode. Da, ja sam htjela put ovaj otkloniti samo da mi se omogući putovanje u Rim. Al’ nijesam smjela. I jedno i drugo volja je Tvoja, Gospode. Isuse, ja idem pa će mi biti lijepo. Ne dvojim, tu Ti ideš sa mnom. Ti me još nikada nijesi ostavio. Bila sam danas u 5h kod sv. mise i svete Pričesti. O kako sam se molila i zazivala Tebe. I Mariju (…)[28] nadigla sam svoje. Marijo, Isus želi u svijet sada da idem. Isus želi, a Ti me vodi. Vodi me tako da svaki korak što ga učinim bude na slavu veću Božju. Kad već treba da idem, daj da naučim ono što mi bude od koristi da i ja jednom proslavim Ime Božje i ono da naučim što je u korist samostanu. Marijo, onuda me nastoj Isusu dovesti. A sveti Presveti? Marijo budi uza me!

+++

Novi život

Do prozora nijemo gledeć stojim,
Gledam slike što redaju se pred očima mojim.
Nizaju se doline i visoka brda
I brdašca po kojima sitnih stada krda.
I šumice po brdima, po poljima cvijeće
A voćnjaka osulo se cvijetom sve drveće.
Sve u novo zaodjele šumice se ruho,
Novi život – ta nestala zime doba gluho.
I romone potočići – čujem njinu pjesmu,
Bistru gorsku gledam vodu – čujem žubor česmu.
Livadama bezbroj cvijeća miješa se u travi,
Svaki od njih čujem pjeva pjesmu – Boga slavi.
I potoci, bistra vrela, šumice, drveće,
I po poljima bezbroj šaroliko cvijeće.
Svaki od njih Boga slavi, svaki pjesmu zbori,
Slušam nijemo, srce mi želja jedna mori.
Hoću i ja da zapjevam pjesmu Bogu svome,
Hoću i ja da otkrijem što j’ u srcu mome.
Pjesmu ljepšu od svih ovdje u prirodi što je,
Od ljubavi da zapjeva pjesmu srce moje.

+++

Gospode, kako da Ti zahvalim. Dopustio si opet jednom nakon mnogo, mnogo da obavim lijepo i sabrano razmatranje, dopustio si da mišlju svojom budem čitav dan uza Te. Nijesam Te trebala poput ostalijeh radi nauka, radi posla tjerati od sebe, Isuse. Čitav dan ja evo već govorim s Tobom. Mamica eno sjela u jednom kutu i čita. Još je neka gospojica u vagonu i ja, Isuse, kako sam radosna. Već davno nisam imala prilike toliko da se s Tobom zabavim.

+++

6. V. 1922.

Isuse dobri, još uvijek u željezničkom vozu. Počelo se daniti a mi smo tek (…)[29] prošli. Evo, evo me da Te pozdravim. Ta, i danas kao svaki dan hoću prvo Tebe da pozdravim. Spavala sam malo. Bilo je teško na klupi, ali ja se bar tome radovah. Zašto da malo ne podnesem za Isusa! Eto nas već blizu Beča.

+++

Wien, 6. V.1922.

Hvala, dobrom Isusu hvala! Prispjela sam na svetu misu i na svetu Pričest. Isuse, koliko mi ljubavi iskazuješ. Oko 7h prispjeli smo u Beč. Tramvajem pošli smo do Belvedere gasse jer tamo smo imali odsjesti kod jedne gospođe. Isuse, dobri Isuse, prvo što me se čudno dojmilo bješe: 160 K za dvije karte na tramvaju. Istina u našem novcu nije to ni 8K ali ipak to znači kao strašno – 160 K. Primljeni bili veoma lijepo – a ja sam se odmah spremila u crkvu. Srećom ne bje daleko, kojih 100 koračaja. Tamo sam došla baš na svetu misu i na sv. Pričest. O, koliko sam se obradovala. Isuse, evo prvi susretaj u Beču bio mi je s Tobom. O kako se sigurno osjećam kad vidim gdje me svuda pratiš, svuda me štitiš, dobri Isuse. O kako, kako da Te ne uzljubim, Isuse! Da, da ljubiti bih Te htjela više nego drugi. Nakon sv. mise odmorila sam se malo i uredila pa izašla sam s mamom po gradu da razgledam. Što da kažem? Opisivati ne to ne znam a vidjela nijesam samo mali dio. Crkve do koji smo došle bile su zatvorene. Mogli smo još u Karlskirche. Kako je lijepa i ova crkva. A svibanjski oltar… Zaista, Gospode, takva što lijepa nisam još vidjela. Izmolila sam krunicu a onda smo morale izaći jer je trebalo crkvu zatvoriti. Išle smo dalje ulicama na (…).[30] O kakovih zgrada! Muzeji, parlament, kazalište, sveučilište, vijećnica, sve jedna zgrada ljepša i veća od druge, sve kao da se natječu koja će više ljepote pokazati u svome gradu. – podati Beču. O kakovih li zgrada! Dugo, dugo, čitavo prijepodne smo obilazile a bile smo tek u (…).[31] Zaista veliki grad, kao da mu kraja nema. Poslije ručka spavala sam i to dobro spavala do 4h, uredila sam se i pošla na svibanjsku pobožnost, a mama je otišla od kuće. Bila sam u Elzabthkirche. Tako je ova pobožnost učinila ugodan utisak na mene. Pjevali su pjesme na neku sasma poznatu melodiju. „Kraljice moćna, Majko pobožna.“ Propovijed bila veoma lijepa, a razumjela sam veoma dobro. Sad opet sjedim u željeznici. Iz Beča prispjeli smo točno u 9h na večer, da pođosmo prema Pragu. Vani je tama, po nebeskom svodu osulo se bezbroj zvjezdica. Oko mene sve spava a ja, Isuse, s Tobom se zabavljam. Isuse, kako su zaista lijepe crkve u Beču. A koliko ljudi bilo je kod svibanjske pobožnosti. Crkva, velika crkva dupkom puna što gospode što gospođa. Tako se obradovah da ima toliko ljudi koji se Tebi mole. Isuse, mnogo ih je bilo, a je li Te koji iz množine ove ljubi više od mene? Isuse, a Ti znaš moju želju, molbu moju. Isuse, ja bih Te željela ljubiti više od sviju, sviju ljudi. O, kad bih Te mogla ljubiti onako kako ja to želim. Isuse!

+++

Praha,[32] 7. V. 1922.

O, kako mi je bilo teško danas. Isuse, velika je bila bol duše moje – jesam li sagriješila. Drugačije se nije moglo urediti. Isuse, moje milosrđe! Danas je nedjelja, a ja nijesam mogla k svetoj misi. Ali, Gospode… Stigli smo u Prag kad je već minulo 11h, pa dok smo došli do Brankova stana, eto već i podne. Isuse, i tako ja ostala bez sv. mise. Poslije ručka legla sam da se malo odmorim. Spavala sam dobro skoro 2 sata. Pošli smo onda s Brankom da razgledamo Prag. Najprije na Hradčane u crkvu sv. Vida. Veličanstvena zgrada, zidovi crkve izvana posve crni. Kad mi u crkvu, Isuse, a ono izlažu Presveti Oltarski Sakramenat. O koliko osjetih radosti u čas onaj. „Isuse, Ti se ne ljutiš na Danicu, dobri Isuse!“ – bio je uzdah srca mojega. Ah, da mi je bilo ostati tamo još dugo, dugo. Razgledali smo crkvu. Da je opisujem – ta, toliki su je već opisivali a ja to ionako ne znam. Vidjela sam i kip svetog Ivana Nepomuka od srebra što je tamo. Isuse, i opet si me Ti tamo dočekao. Isuse, došla sam da Te pozdravim, a Ti si već čekao na mene. O dobri Isuse, koliko mi ljubavi i pažnje iskazuješ, a ja? Kako ću Ti uzvratiti? Isuse, daj, daj da Te uzljubim, daj da Te jako, jako ljubim, više no Te drugi vole, Isuse, daj da Te ljubim uvijeke. Prolazili smo kroz Hradčane. Krasna je to zgrada – Karlov dvor. Prolazili smo ondje uličicama preko Karlovog mosta, i još u neke crkve smo se navratili. Bilo je šetnje dosta. Sada na spavanje nakon 2 u noći. Isuse, laku noć!

+++

Praha, 8. V. 1922.

Gdje sam se danas probudila, dobri Isuse! Pa da, u Pragu. Ustala sam rano, obavila jutarnju molitvu i razmatranje – bilo je 7h kad sam se spremila u crkvu. Branko me uputio kuda i kako da idem. I pošla sam. O dobri Isuse, onoliko duševnog straha ne znam jesam li osjećala kada. Bilo je prošlo 7h a crkvu tek otvorili. Dođem unutra, a svećenik neki reda oltare. Bilo mi je čudno u duši. Jesam li došla u pravu crkvu – je li je to katolička crkva? Da nije to crkva narodna? Takve misli redale se dušom. Ne znam zašto, zašto je tako neprijazan utisak učinio Prag na mene? Sve one krasne zgrade sažalno kao da na me gledaju, da kao da uzdišu jer se mnogi u njima kriju ljudi Boga koji preziru i koji ga grde. Čekala sam dugo u crkvi. Bilo je prošlo već 8h kad se skupilo još nekoliko ljudi i počela sveta misa. Tek kad sam čula prve riječi što ih je svećenik latinski izgovarao, primirila sam se malo. Za vrijeme sv. mise eto najednom Branka. Bližila se već deveta ura, mene još nije bilo kod kuće, pa se pobojali da sam se izgubila. Pošao Branko da me traži. Morali smo poći na policiju da se javimo. Kroz ulice simo i tamo, samo velike zgrade i ljudi mnogo. U vrevi ovoj, dobri Isuse, veliku osjećam čežnju za tišinom samostanskom. Vodiš me svijetom, Isuse, da upoznam kako za svijet nijesam. Razgledali smo muzej i druge još znamenitosti grada. Gospode, hvala Ti na svemu što sam opet danas naučila. Dopusti da jednom mogu ovo znanje upotrijebiti za slavu imena Tvojega.

+++

Praha, 9. V. 1922.

Na (…)[33] sv. Vaslava bili smo danas. Jedna osobita pojava u Pragu. Ima jedna katolička organizacija porijeklom iz Amerike, a ime joj „Propaganda spasa“. I muški su i ženski članovi u posebnim uniformama zaista malo čudnim, pa izazivlju u puku ruganje i smijeh. Ali to ih ne brine. Oni rade, živo rade za katoličku misao – jasno propovijedaju, ponajviše proti alkoholu. Žao mi je što nijesam o njima nešto pobliže saznati mogla. Imaju i počasne službe. „Pazi da te ne ugledaju, rekao je Branko, jer bi te odmah imenovali generalicom.“

Danas još odlazimo iz Praga. Isuse, lijepi je Prag, osobito položaj i ljepota prirode kojima obiluje, ali meni nije baš mir. Ne znam zašto, ali premalo nalazim u njemu duša odanih Tebi Isuse.

U željeznici na povratku u Beč.

+!
Gospi oltar kiti

Natječu se livadice, nizine i [poljane]i polje
Kakono bi ljepše mili
Gospi oltar okitili,
Kako bi joj ljubav svoju iskazali bolje.

I brdašca i šumice sve u ruhu novom
Zelenilom oltar [mili]
Gospi svojoj okitili
Ne prestaju pozdravljat je vazda pjesmom novom.

I ja oltar Gospi miloj okitit bih htjela
U mom srcu oltar mali
Gdje cvjetići već procvali
I ljubice i ružice i ljiljana bijela.

Cvatuć uz Nju ljubica će zamirisat nježna
Ružine će rumeni lati
Za ljubavi da pozlati
A bjelina ljiljanova zasjati će snježna.

+++

U Beču, 10. V. 1922.

Prošlo je bilo već 9 sati kad smo stigli u Beč. Prije podne nijesmo ni izlazili. A poslije podne otputismo se u crkvicu jednu daleko na periferiji. Prošao je tako današnji dan. Isuse dobri! Kolika je u tom gradu buka, kolika vreva. Sve vrvi svijet ko mravi u mravinjaku, jedan drugomu neprestano treba da se miče. Ne, nije to za mene. Ne razumijem kako može biti ljudi, koji vole ovu vrevu, ovu buku. Isuse, može li se izbrojiti koliko sam danas puta uzdahnula za samostanom. – Samostan, Isuse, samostan!

+++

Wien, 11. V. 1922.

Dobri Isuse! Opet danas malo više života. Ah, Isuse, da meni Tebe nije kakav bi to bio život na zemlji! Koliku, koliku blagodat dao si nam dajući nam presveto Tijelo svoje za hranu. Ti si znao slabosti naravi naše, naravi ljudske, Ti si znao i proniknuo u dubinu srdaca Naših, i zato jer si znao. Je l’ de, Ti si ustanovio ova Presveti Sakramenat, Sakramenat Ljubavi, Sakramenat života. Gospode, kako ću Ti zahvaliti za ljubav toliku? Ili može li se zar dosta hvale podati Tebi? O ne, to nikako nije moguće. Presvetim Oltarskim Sakramentom dao si nam nešto veliko, tako veliko da mi to slabim razumom svojim dokučiti ne možemo. Dao si nam presveto Tijelo svoje, što više Srce, ljubav Ti si nam dao svoje. Isuse, da meni Tebe nije, kakav bi mi bio život na zemlji? Eto juče jedan dan kako nijesam primila sv. Pričest pa koliko mi je bilo teško. Sve mi nešto manjka i manjka i nikako se umiriti ne mogoh. Ne dopusti, Isuse, takovih dana mnogo da bude. A danas opet sve dobro, Isuse, dobri Isuse, hvala. Bila sam ujutro kod svete mise i Pričesti. Isuse! Prije podne vodila me mama i gospođa kod koje stanujemo, gradom. Krasne palače, prelijepi parkovi, dućani, izlozi, ali nadasve, nadasve ovi (ta ja se nijesam mnogo na oto ni obazirala) bilo mi je milo kad se sklonih u crkvicu, malu crkvu Annakirche. Bijaše tu izloženo Presveto u ckrvi Annakirche zvanoj. Bijaše tu izloženo Presveto Otajstvo. I čitave godine, svakim danom kažu, u ovoj crkvi da je izloženo Presveto Otajstvo. O koliko radosti u duši i srcu mojemu umaći iz one buke i vreve svijeta, onamo Isuse, gdje je sve tišina, a ipak tisuće i tisuće anđela gdje Ti pjevaju nebeske melodije. Isuse, od milja i suze mi navrle na oči. O kako mi je bilo lijepo uza Te, Isuse. Da sam barem mogla ostati kraj Tebe dugo, dugo. O kako sam mogla vruće, vruće moliti se zaboravivši posve na nesnosnu buku i vrevu ovu velikoga grada. Isuse, Ti si čuo molitve moje, hvala. Poslije ručka pošla je mama s menom da potražimo časnu sestru Rafaelu (redovnicu iz Zagreba koja služi na bečkoj univerzi). A ona? O Isuse, koliko se obradovala. Nije znala u prvi čas što da kaže, a onda skočila i počela me cjelivati. Pošla je zatim s nama po gradu. Pomogla mi je još i tražiti neke knjige koje sam trebala kupiti za Varaždin. Prolazeći ulicama svratile smo se u neke crkve. Časna sestra bila nam je tumač. Kad smo došle do jedne crkve, reče: „U ovoj se crkvi svake nedjelje hrvatski pjeva i drži propovijed.“ – A tko propovijeda zapitah ne misleći. „Dr. Gash, pa vi ga Danice poznate.“ – „Gash? Pa zar on nije više u Francuskoj?“ – „Hoćete li, idemo ga posjetiti“ – Mama je bila odmah za to i u par časa eto nas u njegovoj sobi. Stanuje u Augustinemmu. O kako se obradovao. Nije prepoznao ni časne sestre, ni mame, tek mene kad je ugledao poviče: „O mala gospodična! Gospodična Danica!“ Pozna me još iz Kutjeva. Bio je tamo kapelan kad sam ja bila preko praznika, jadnik kod g. župnika. Dulje smo se kod njega zadržale, a onda pošao i on s nama po gradu. Nije mogao zaista da iskaže zadovoljstvo, što smo se sjetili posjetiti i njega. Poslije svega lutanja današnjega još sam i na svibanjsku pobožnost prispjela. Isuse, hvala!

+++

Wien, 12. V. 1922.

Poslije mise pošla sam do časne sestre. Tako je bilo dogovoreno. Htjela je ona nešto da kupi pa da ja odnesem kući (to jest u samostan u Zagreb). Tražile smo ne znam ni u koliko dućana slike za prvu svetu Pričest. I na zadnje ipak ih nađosmo. Još par sati i spremamo se na kolodvor – u Zagreb – kući. Isuse, zaista se već radujem da idemo kući. Kad samo na posao pomislim koji me čeka, a ovdje ovako prolaze mi dani. Isuse, na rad, opet na rad za slavu Tvoju, ja se radujem, tek za rad podaj mi snage, podaj jakosti mnogo, mnogo raditi na slavu Tvoju.

+++

U željezničkom vozu, 13. V. 1922.

Prije uvečer blizu devet sati kad smo se smjestili u željeznici. Gospođa kod koje smo stanovali, prem je bolesnih nogu, ipak je došla i dopratila nas na kolodvor. Kad smo se rastali s njome, evo najednom pred nama dr. Gash. Tražio nas je čitavo poslije podne. Nije znao gdje stanujemo. Tu je govorio s nama sve dok vlak nije krenuo. Kroz noć ja sam ponajviše spavala. Isuse, sad se već Zagrebu približimo. Isuse, kako teško mora da žive ovi ljudi u Beču. Ili zar oni dobe toliko novaca da mogu namiriti one opravo bajoslovne cijene. Jedan kg kruha 700-800 K ili jedna žemlja 50 K – nije li to strašno. Ne, ne smijem ni misliti na to. Jadni ljudi. Isuse, eno se već Zagreb vidi. Na svemu, na svemu hvala Tebi, Isuse! Sad će istom 5 h poslije podne. E još ću i na svibanjsku pobožnost prispjeti! Dobri Isuse! Evo ide Tvoja Danica.

+++

Bože moj – sve moje!
14. V. 1922.

Danica je i opet kod kuće. Isuse, hvala! Mnogo vidjeh i svijeta i ljudi, a sada sam opet u sobici svojoj sama. Zar sama? Ne, ne, ta, moj Isus je uza me. O koliko se duša ugodnije osjeća, koliko joj je ljepše u sobici maloj no u velikom svijetu. Nema tude vreve one, nema one buke nesnosne. Tišina je, tišina u sobici mojoj. Isuse, tude mi ni jedna riječca Tvoja ne izmakne. O kako je meni lijepo uza Te, Isuse. Da opisujem kako mi je bilo.Ta ima nekoliko bilježaka što sam ih putem bilježila. Isuse moj – sve moje! Ali sad i posla mnogo! Da nadoknadim izgubljena predavanja – Isuse, budi u pomoći!

+++

15. V. 1922.
Bože moj – sve moje!
Isuse moj! Isuse moj!

Da odredili su u Rim na Euharistijski kongres da idem. Zašto su baš mene odabrali – Isuse, a drugi, što će drugi? Pa to svi znadu da ja nikako milosti ove ne zaslužujem – dobri Isuse. Isuse, u Rim – je li to zaista moguće?

+++

Dobri moj Isuse!
17. V. 1922.

Mnogim poslom zaokupljena – ta, valja nadoknaditi sve ono, što su za vrijeme moga putovanja naučili. A sad i opet na put. Sve je već spremno. Putnica (…)[34] i dopust. Isuse, Tebi u čast i na slavu Tvoju! I opet molim, dobri Isuse – i opet molim. Molbu ovu već si više puta čuo – Idem na put – Tvoja je to sveta volja, a Ti, dobri Isuse, daj, na putovanju čuvaj Danicu. Daj da naučim i vidim sve ono što će mi koristiti da uzmognem raditi na slavu Tvoju, tako da putovanje ovo zaista bude Tebi na slavu i na korist mome samostanu.

+++

Bože moj – sve moje!
18. V. 1922.

Gospode! Zapreka jedna mala, ali Ti si je već uklonio. Bože moj, Tvoja neka se vrši sveta volja. Ne znadu što da učine. Sakupilo se tek 8500 K[35] a to je dosta tek za jednu. A one su odredili dvije da idu kao izaslanice Kongregacije učiteljica. Koje će sada? Isuse, ja sam pošla do nadstojnice i molila je da se ništa ne uzrujava. Ta, stvar ova nije tako teška da se razriješiti ne da. Najbolje eto Vida neka ide, a ja ću ostati kod kuće. Ja nikako ne bih mogla podnijeti da se dobroj Vidi uskrati radost ova radi mene.Vida neka ide.
– Ne tako, neka se dijeli, odluči ona.
Isuse, da se dijeli, a odakle meni 4000K? Ta, ni uzajmiti nemam od koga. Odlučno sam stajala na tome da zahvalim i sve predam Vidi. Ali, Gospode, drugačije Ti si htio. Danica mora ići bilo je rečeno, odrješito rečeno i evo već uzajmili novac meni da dosta bude. Isuse, zar ja baš moram ići? Tvoja zar je to sveta volja. O, kakovim sam osjećajem primala uzajmljeni novac. Toliki dug na leđa moja, Isuse! Kako ću i kada to vratiti? Još sam htjela otkloniti – nijesam se usudila primiti toga. Isuse, a Ti si htio. Idem, Isuse, idem, Tvoja je sveta volja. Znam, kad budem vraćala, Ti ćeš mi pomoći. Eto u Vječni grad me vodiš, a prije no sam krenula, već mi križ na ramena stavljaš. Isuse, ali križ svaki, svaki, što mi ga daješ ja rado nosim. Težak je, ali se ne bojim, jer kad meni ponestane snage, Ti ćeš mi pomoći. Isuse, hvala! Isuse, Bože moj – sve na slavu veću Tvoju!

+++

Bože moj – sve moje!
4. VI. 1922.

Povratih, Isuse, povratih se iz Rima – toga grada vjekova. Isuse – Rim – Imali riječi to sve iskazati da možeš? Imali riječi iznijeti da mogu sve ono duša što osjeti na mjestima onim svetim. Ah, da mogu iznijeti sva čuvstva i sve osjećaje one i odluke sve svete što ih sa sobom ponijeh iz „Grada vječnoga“. Isuse, hvala! Kako je malo, što Ti ja mogu uzvratiti na sva dobročinstva Tvoja tek dvije su riječi: Isuse, hvala! I ne mogu, zaista ne mogu u obilju čuvstava i svetih osjećaja da govorim. Sve što mogu tek riječi: Isuse, hvala!

Znam, nikako ne smijem sakriveno zadržati koliko si mi i opet na putu ovome milosti udijelio. Bilježila putem sam sve pa kad dopustiš – vremena više kad bude u praznicima poslije ispita, onda, onda ja ću govoriti o ljubavi kojom si me pratio na putu u Rim.

A sada, veliki me posao čeka – ali me nećeš Ti pomoći. Je l’ de, Isuse, Ti ćeš mi pomoći pa sav [posao] da svladam, a raditi – za Tebe raditi želim ja mnogo.

Isuse, u iskru onu živu, iskru ljubavi u srcu mojemu što gori ubacio si i opet žara ljubavi velike svoje. I plamsala je nanovo iskra, što već velikim gorila je žarom.Vatra ova, ako je ne zadržiš, spalit će mi grudi tolikim se rasplamsala žarom. A ja hoću, Gospode, još više, još više da Te ljubim. Hoću da Te ljubim više od sviju, više, najviše hoću da Te ljubim. Isuse, hoću više! Isuse, ljubavi hoću…

+++

Bože moj – sve moje!
15. VI. 1922.

Kriste, kliču srca naših radost prava,
U otajstvu svetom Tebi uvijek slava.

Tijelovo

Minulo već više je dana, kako nijesam uzela olovku u ruke. Mnogi posao, mnogi, mnogi priječio mi. O posla još mnogo, učiti mnogo, ali danas ne mogu da zadržim. Ta, prepuno je srce, a još dan ovaj sveti pun toliko svetih uspomena, da uspomena na dan najveći u životu mojemu. Isuse, bilo je to prije dvije godine. Spominješ li se još, Isuse, časa onoga kad sam prvi put izrekla riječi zavjeta. Bilo je to ujutro rano, nakon sv. Pričesti. I danas bila sam kao onda kod rane sv. mise. Samo onda bila je sv. misa za mene prikazana, a danas, je li i danas tko molio sa mnom? Da, da osamljena moja molitva ne bude, molila sam moga dobrog anđela čuvara sa mnom da moli. I danas ja sam kao onda šaputala poslije sv. Pričesti, šaputala riječi, svete one riječi. Govorila sam tiho, nijemo, a ipak glasom tako jakim da je čulo nebo. Govorila sam: Svemogući vječni Bože, ja Danica Širola, premda sasma nevrijedna lica Tvojega božanskoga, no ipak uzdajći se u ljubav i neizmjernu blagost i dobrotu Tvoju, te ponukana željom da Ti služim zavjetujem danas pred presvetom Djevicom Marijom, pred cijelim dvorom nebeskim, vječno djevičanstvo, odluku da ću čim mi to bude moguće stupiti u samostan, te harnu odanost svetoj Rimskoj Stolici. Molim dakle neizmjernu milost i dobrotu Tvoju da kao što si dopustio da ovo zaželim i prikažem tako daj i obilatu milost da to ispunim. Amen!

Isuse, kao i onda prije dvije godine – tek danas, danas bje izrečeno žarom većim, mnogo većim. Ne jednom, već više puta dana svakoga izgovaram riječi ove – i svaki put s novim žarom, i svaki put raspale u meni novu, novu težnju i veću i življu želju, Isuse. Isuse, od dana onoga, kad nađoh i dobro upoznah za čim je težilo srce, od dana onoga kad se radost, nebeska radost nastanila u srcu mojemu, radost kakove svijet ne poznaje, nije ta radost ni na čas ostavila srce moje. O, radosti sveta, čista, nebeska radosti. Našla sam onoga za kim je čeznulo srce moje, imam ga i zaručnikom duše svoje smijem ga nazivati. O radosti sveta i nepomućena. Zaista svijet radosti ove ne može zadati, jer je niti je razumjeti niti shvatiti ne može. Niti teškoće, ni križevi, ni patnje, ni boli radosti ove ne umanjuju. Naprotiv, u križevima, bolima i teškoćama duše radost veća biva, jer upoznaje duša oni sveti blagoslov ljubavi neizrecive Božje, iz ljubavi jer samo Božje proizlazi, što duša u životu sreta. Iz ljubavi su Božje i križevi i boli i teškoće, ljubav Božja ih šalje, pa da se onda duša još više ne raduje kad evo smije vršiti volju svetu Boga velikoga? O Gospode, Bože moj! Gospode, prepuno je srce moje – ne može više da izdrži.

+!

Hostiju gledam malu

Klečim nijemo na oltaru tome
I Hostiju gledam malu – bijelu,
I ispuni radost dušu cijelu,
Smijem što je tako gledat samo.

O radosti što u duši niče
Pred Hostijom malom nice padam,
I veliku ljubav u njoj gledam
Od radosti sve mi duša kliče!

Velika je ljuba Krista Boga
Nit joj kraja nit početka nije,
Ko ni krugu što Hostija vije
Velika je ljubav Krista moga.

Isuse, da se okrenem samo s riječi nekoliko na dane ove što minuše, a ne ima da ništa zabilježeno. Pošla sam 6. ovog mjeseca u Varaždin. O kako me lijepo primiše. Nijesu me pustili, morala sam ostati 2 dana. A tamo? Da okupile se sve sestre, pa je bilo mnogo, mnogo pričanja o Rimu. Poslije, kad se vratih kući, evo me na poslu. Dobila sam dozvolu da navečer malo dulje radim.[36] Ah, zaista posla imam mnogo, mnogo. Tri sam dana nekako izdržala, a onda počela glava da boli jako, jako kao onda. U strahu da ne sustanem u poslu, da ležala sam jedan dan. A sad opet bolje. Boli još, jako boli osobito kad šešir stavim na glavu. Isuse, hvala! O, kako se jako tome radujem. Samo molim, ali molim, dopusti uz tu bol raditi da mogu. Isuse, za Tebe raditi. Da što prije svršim ove ispite, onda, Isuse, onda u samostan.

+++

Bože moj – sve moje!
20. VI. 1922.

Dobri moj Isuse!

Ja sam, ja sam kriva. Bit će u mnogome. Oprosti, Isuse! Milosrđe! Milosrđe! Da, i opet boli, jako boli. Kriva sam zato što učim. Zar me samo zato boli glava? I opet onako (kao onomadno) čitavo tijelo. Ne, nije to ništa, je l’ de, to je jedan dio lijenosti moje, i mnogo, mnogo utvaranja i pretvaranja. Zar mi već ne rekoše jednom: Što se pretvarate? Da, da ja se pretvaram. Isuse, tko mi je to rekao? Joj kako se ne mogu sjetiti,[37] da glava me sad jako boli. U mnogu, u mnogu me peče. Da ja se pretvaram. Isuse, a kako da se pretvaram. Kako da ispravim ovu krivicu. Isuse, ja se hoću popraviti, jer Ti želiš Danica da bude dobra. Isuse! – Nekako mi je sve čudno pred očima, ali ipak još ne izgubih svijest. Tek, tek sjećanje me ostavlja. Isuse, danas nisam nikako znala moliti. Nisam se mogla spomenuti nikako što imam sve moliti (one molitvice svakog dana što obavljam). Isuse, a ja se tako radujem što boli. Samo toliko dopusti da raditi mogu, Isuse.

Bože moj – sve moje!

+++

U Presvetom Otajstvu Oltara
Tebi Kriste slava, čast i dika,
U Presvetom Otajstvu oltara
Tebi ljubav moja svekolika.

+++

21. VI. 1922.

Isuse! Šta da kažem. Današnje razmatranje – Isuse moj, Isuse, oprosti. Ja sam se mnogo mučila, pa kad nisam nikako mogla sjetiti, prikazala sam Ti sve onako kako je bilo. Isuse, a to sam ja mnogo kriva – moja rastresenost. I još jedan treba da ispovjedim grijeh. Ne znam, ali zašto mi to dolazi ovijeh dana, baš kod svakog predavanja. U početku sata još nekako, a prema kraju silni neki umor u očima – i da, onda što god napišem i tako da se ni čitati ne može. Začas onda trgnem se kao nakon sna, malo radim, a zatim opet. Je li to umor ili samo lijenost. Ovo zadnje, ovo je moja mana. Isuse, dobri, samo me raduje, da moji kod kuće ništa opazili nisu. Zašto da se još oni uzrujavaju.

+++

Bože moj – sve moje!
22. VI. 1922.

Danas, Isuse, danas izrečene su one strašne riječi. Isuse, zar Ti to želiš. Ne, ne, Ti želiš da ja radim – nije li tako? Isuse, zašto riječ ova, zašto da uznemiri dušu moju. Do kraja mjeseca ne smiješ učiti ništa – živci da se odmore. Isuse, o kako je to strašna riječ. Ima li se doslovce uzeti. Isuse, dobri Isuse. – A ono tek sam stvorila osnovu kako ću raditi ujutro, kroz dan i uvečer. Isuse, što da radim? Znam već. Ta, ova bol moje glave, zapravo nije ništa samo moje pretvaranje. Ja smijem, je l’ de, ja smijem učiti. O koliko me posla teška čeka. Isuse, Ti ćeš mi pomoći.

+++

22. VI. 1922.
Svetkovina Presvetoga Srca Isusova.

Isuse, ljubavi, ljubavi, ljubavi žeđam. U Presvetom Srcu Tvojemu ljubavi dosta ima. Zar mi je nećeš dati? Ljubavi, ljubavi, ljubavi žeđam. De upali oganj od iskre koja tinja, daj i moje srce da bude žarka peć ljubavi. Isuse, daj da Te jako ljubim. Jako, jako, više dopusti da Te ljubim od drugih. Isuse, ja bih htjela ljubiti Tebe najviše. Više, više Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
25. VI. 1922.

Na tisuće skupilo se naroda, da iz raznih krajeva domovine naše drage. Žrtava nijesu se plašili. Došli su evo u Zagreb – došli su svi zajedno da proslavimo svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Iz katedrale krenula je procesija, a vodio ju je presvijetli gospodin nadbiskup naš dr. Antun Bauer. Seljaci u narodnim nošnjama (o kako ih bje samo lijepo vidjeti) djevojačka društva, redovi, kongregacije pa procesija vazdan – koliko joj broja nije. Iz katedrale pa u crkvu Srca Isusova. Svijeta bilo mnogo, mnogo nije sve stalo ni u crkvu, a bili su kako se ono kaže jedan na drugom. I hiljade zavrle jednim glasom: Do nebesa nek se ori…

Isukrste, srcu Tvom,
S nama naš se kune dom,
Dušom, tijelom v’jek sam Tvoj,
Za krst časni bijuć boj.

Isuse, bila je, bila je to pjesma od srdaca k Srcu. Isuse, vapila je duša moja, Isuse, koliko danas ovdje ljudi ima. Ljubav, ljubav prema Tebi dovela ih amo. A ja – gdje je moja ljubav Isuse, a ja bih htjela više, više da Te ljubim od sviju, sviju. Isuse, suze potekoše iz očiju mojih – suze. Plakala sam, o kako sam plakala, videći kako sam daleko od onoga čežnja za čim me mori. Isuse, budem, budem li mogla uzljubiti Tebe onako kako ja to želim, onako više, više od sviju. Isuse, sa želje i čežnje za ljubavi, koju bih htjela Tebi dati, suze mi niz lice teku. Isuse, daj da Te ljubim, jako, jako da Te ljubim, da Te ljubim više od drugih. Isuse, daj da Te ja ljubim najviše.

A kako me boli, dobri Isuse, kad na život svoj stanem razmišljati. Kakav ja život provodim? Slaže li se imalo samo sa željama i težnjama moje duše? Isuse, moja razmatranja, moje molitve – ah, u prilikama sadašnjim kako je strašno gledati nazadak. Napredka nikakova, Isuse, samo želja za savršenim svetim životom svakoga dana je sve veća. O kako je teško, kad kod ispitivanja savjesti moram dana svakoga izgovoriti iste one strašne riječi: opet ništa. Još dalje – Ne mogu sada, Isuse, prevelika je bol duše moje. Pa danas, danas kad slavimo Presveto Srce Tvoje. – Umjesto da Ti na dar štogod prinesem, mojih suza evo – Najbjedniji od sviju što si ih danas od tisuća primio darova, najbjednji je darak moj. Isuse, ja nemam ništa tek jedno srce. Ne učinih ništa ljubav da Ti dokažem, a ipak srce evo moje čežnju da želju da goji ljubav da Ti veliku dade, ljubav veću no je ljubav i anđela i svetaca i ljudi…

Isuse, ništa nemam do to bijedno srce i to prem već odavno Tvoje opet Ti prikazujem. Primi ovo srce, Isuse, primi ovako bijedno kakovo jest. Ipak imam još nešto. Ubrala sam u cvijetnjaku duše moje e da Ti savijem kiticu i na oltar da je stavim Tebi. I stavila sam. Kiticu na oltar Srcu Isusovu. Stavih je Tebi, Isuse, na oltarić sobice moje. Nekoliko je to osjećaja moje duše okovana u stihove, Isuse, Ti ih nećeš prezreti. Ono što imam, Tebi dajem. Da imam bolje, dala bih Ti bolje. Da imam više, dala bih Ti više, Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
26. VI. 1922.

Nikako ne mogu slijediti predavanja. Isuse, zar je to lijenost? Mučim se i naprežem pa ne ide i ne ide. Posve se izgubim sve što god pišem. Isuse, dobri Isuse, samo toliko molim, raditi i učiti, a na slavu Tvoju. Neka boli, neka jako boli glava. Isuse, još jako neka boli neka i kosti raspucaju, o kako se ja tome radujem. Isuse, dopusti, dobri Isuse, to da sakriveno ostane. Zašto da se uznemiruju drugi, zašto da se plaše – zašto da znadu. Ovu radost svoju nikome ja ne dam. Dobri Isuse! Daj da uz to raditi mogu, pa neka boli jako, da jače neka boli. Isuse, a zašto toliko žalost u duši kad ova bol popusti. Isuse, Ti je dobro znaš. O kako mi bude žao kad malo popusti glavobolja, da isplakala sam se koji put, da ne boli jako. Isuse, više, više daj da boli. Zar meni baš nikakova križa ne daš? Isuse, križ mi pošalji. Ta, ova bol ne može se ni križićem zvati meni kad je toliko mila i draga. A Ti si, Isuse, nosio si križ, da, teški križ. I ja hoću križ, hoću za Tobom da idem. S križem za Kristom.

+++

Bože moj – sve moje!
27. VI. 1922.

Sirotica Danica Kaurić – i opet na nju križ jedan. Isuse, ja joj već i zaviditi počinjem. Razbolila joj se majka. (…)[38] krvi srušilo je na krevet. Treba Danica da je dvori a i sama je slaba. Isuse, budi im u pomoći. Tebi dobro su znane prilike njihove – Isuse! Bila sam da je posjetim. Sirotica ne smije ni da se makne u krevetu a da joj ne provali krv. Isuse, i Danicu čuvaj. Snage joj podaj i jakosti.

+++

Bože moj – sve moje!
28. VI. 1922.

Gospodična, vi ne budete nikada umrli, vi ne smijete umrijeti radi drugih, rekla je siromašna Rozika kad sam je danas posjetila i slučajno u razgovoru spomenula riječcu – ako umrem. Zgodno, kako si to ona zamišlja: vi ne budete nikada umrli, vi ne smijete umrijeti. Baš sam se nasmijala na to. Isuse, dobri Isuse, zašto Ti toliko, toliko bez mjere ljubiš. Ti znaš da ja ljubavi Tvoje nikako ne zaslužujem, a Ti me ipak toliko ljubiš. Promatrajući život drugih i svoj život, ah, koliko ljubavi meni. – Zašto, Isuse, meni više ljubavi nego drugima. Je l’ de, Ti želiš da i ja Tebe više ljubim nego drugi. Isuse, Isuse, daj da Te jako, jako ljubim, daj da Te ljubim više od sviju. Da, ja se osjećam dužna više da Te ljubim od drugih, osjećam dužnost, a i želja, vruća želja je tude, sad još samo milosti Tvoje treba. Isuse, daj da Te ljubim jako, jako. Isuse, ja bih htjela ljubiti Te više nego Ti mene ljubiš.

O kako je djelovala na mene historija ovoga života – Sirota Rozika kako je počela. To je bio život, život zaista bola, a ipak bio je put sakriven, put ljubavi Tvoje. Smijem li, Isuse? Da povjerila mi je povijest života svojega. Zašto baš meni? Kaže mnogo da mi je zahvalnosti dužna ja da joj nađoh i privedoh mir duše. A ja zaista ne znam što sam ja učinila za nju. Znam tek da sam je nagovorila da si traži ispovjednika – za duhovnoga vođu, jer koliko sam razabrala na dobrom bje putu duševnog života tek nije bilo prave sređenosti. Upozorila sam je na oca Michaela Wernera. Da, on je tako strpljiv i spreman uvijek – neka pokuša, rekoh jer na pitanja koja mi je stavljala ja se nijesam usudila odgovarati. Bogu hvala, sad se smirila.
– O gospodična, kako sam sada sretna, ne mogu vam reći, a sve to imam vama zahvaliti. I mnogo toga još imam vam reći – kaza mi danas.
– Smijem li vam govoriti, jer ja nikoga, baš nikoga nemam koji bi me razumio. Ali kad sam još bila zdrava – A zar niste bolesnih nogu još od djetinjstva? – upitala sam je. No, ovo pitanje počelo je pripovijest. – Bila sam još malena kad mi je umrla majka, a onda me uzela k sebi baka. No, i ona mi je umrla kad mi je bilo 11 godina. Uzela me zato k sebi moja tetka, ova kod koje sam sada. Imala je onda u Podsusedu dućan i gostionu. Radila sam kod nje u gospodarstvu. I nije bilo pravo rođacima mojega tetka što on mene uzdržava – nijesu znali kako da me riješe i optužili me da sam ukrala njima (t.j. tetki) novac. Iz toga silne su izašle svađe. A ja sama. U vjeri nijesam bila čvrsta, nijesam bila ni podučena, jer me nijesu slali u škole – sama i osjećajući se posve ostavljena i osamljena, pa onu veliku nepravdu, što mi je nanijeli okrivivši me zbog krađa nikako nijesam mogla podnijeti. Nijesam znala što da učinim. I u času bi odluka stvorena. Pošla sam – nisam znala pravo kuda. Idem u smrt, idem ja mojoj majci reći da ja nisam ništa kriva. Ah, da mogu ići prije na ispovijed, prije nego umrem. Ovakve misli vrzle mi se glavom. I ja sam došla ni sama ne znam do želježničke pruge, pa kad je dojurila željeznica, ja se pred nju bacih. Htjela sam umrijeti, ali je dragi Bog drugačije odredio. Željeznica odrezala mi obje noge. Bilo mi je tada 17 godina. Ah, kako mi je strašno kad pomislim kakvi sam počinila grijeh. Da sam barem znala da je to veliki grijeh. Odnijeli su me u bolnicu i nekoliko mjeseci zavijali rane, a onda mi dali umjetne noge. Nakon što sam prizdravila i naučila hodati, otišla sam u svijet sama da zaradim kruha. Živjela sam u Koprivnici, a bavila se šivanjem i pletenjem na stroju. Bila tako kroz 6 godina. Kad je buknuo rat, život postao teži, došla tetka pa mene opet k njima e da se vratim. I sad opet kod njih živim. Bogu hvala koji mi je dopustio da ga upoznam. – Isuse, o kakovim si čudnim putem vodio dušu ovu. A ipak sve si ovo dopustio duši da na pravi privedeš put – dušu da spasi. O Isuse, kako je veliko milosrđe, kako je velika ljubav Tvoja. Isuse, budi u pomoći siromašnoj Roziki. A ja, Isuse, mene si više volio, mene si milovao od prva početka. Isuse, Isuse, ili meni plaću hoćeš već na ovom svijetu da daš? A tamo kad dođem za vječnost gdje se sudi… Dobri Isuse. Gospode, ovdje, ovdje me bij, ovdje križeve podaj, da me u vječnosti primiti uzmogneš. O Gospode, sve više upoznajem pažnju prevelike ljubavi Tvoje. Kod Rozike dopustio si i onaj teški čin i teške posljedice sa sobom da nosi, samo da Tebe upozna – da spasi dušu svoju. O Isuse, dobri Isuse!

+++

1. VII. 1922.
Bože moj – sve moje!

Učiti mnogo, mnogo, a ja što radim. – Kako sporo odmiče se moj posao. Isuse, prolaze dani u nepovrat, a šta sa sobom nose? Što mi je činiti, Isuse? Učiti, hoću učiti, ali odakle ona silna nemoć – da, da to je lijenost. Glava samo klone i ja zaspim nad knjigom. Ili se onda borim i borim sa snom, ali je jači od mene, tako me često svlada. Isuse, kako da učim? A uz to moja glava. – Sve je moram hladnim oblozima povijati, da mi se mozak ne rasprši glava kad pukne. Dobri Isuse! Ah, bliže se dani ispita. Isuse, Isuse, daj da mogu učiti.

+++

Bože moj – sve moje!
2. VII. 1922.

Dobri Isuse! O kako duboku i veliku hvalu morala bi izreći danas. Ja izričem, ali moja riječ je tako jednostavna. Hvala Isuse! Je l’ de, Ti razumiješ, Ti znaš sve što ja time kazujem Tebi. Jedna je riječ, a Tebi je dosta. Tebi tako mnogo govori, da čitavu Ti izlije dušu. Hvala Isuse! Jedna je velika briga pala na leđa mojih. Vratio se Branko iz Praga. Vratio se – mali inženier. Sad je posve gotov – radi se o tome da ga namjeste na tehničkoj školi za profesora. A i krasno je svršio. Ima u svojoj diplomi 22 izvrsna i 5 veoma dobrih. Isuse, i opet veliki hvala – ali mi je još nešto na srcu. Duša njegova. Dobri Isuse, Ti se spominješ naših zajedničkih sv. Pričesti. Ti se mnogo toga spominješ. Da, Branko je ostao dobar, ali ja ne vidim na njemu žara onoga. Isuse, za dušu molim njegovu.

+++

Bože moj – sve moje!
5. VII. 1922.

Dan je sv. Ćirila i Metoda, mamin imendan.
Isuse, neka boli, jako neka boli, samo daj učiti da mogu.
Bože moj – sve moje!

+++

6. VII. 1922.

Isuse, ja sam sigurno mnogo, vrlo mnogo skrivila. Da sigurno sam Danici[39] učinila nešto na žao. Ah, barem da znam što pa da popravim. Zašto ona ovijeh dana od mene bježi. Istina, posla radi ne mogu se s njom sastajati, ali smo se ipak mogle vidjeti u crkvi. A sada… Ona dolazi u dobi kada ja imam školu i predavanja. Svagdje me bježi. A danas kad smo poslije sastanka Kongregacije bile zajedno, kako joj je bilo kao teško govoriti. Zašto mi na obično pitanje nije odgovorila? Bje mi zaista teško. Osjetih kao da sam joj na teret. Vratila sam se u crkvu i plakala. Znam da ne zavrijedim njene iskrenosti i povjerenja, znam, a ipak mi bilo tako teško. Isuse, što da činim? Da se povučem u pozadinu, kad joj valjda na putu stojim, ili smetam njenu radu. Isuse, što da činim? Ta Danica [Kaurić] je tako dobro dijete. A njezino zdravlje! Šta još mogu učiniti kad ona odbije ono, što bi joj moglo koristiti. Isuse! Kako je to danas djelovalo na me. Sve mi se čini, svima, svima da sam na teret. Nikome se i ne osudim na oči. Da se od sviju, baš od sviju povučem – nije li najbolje? Ta, ionako samo sam na nepriliku, nezgodu i teret drugima. Sve mučim – više mi nitko ne odgovara na pitanja, bilo usmena bilo pismena. Da se povučem od sviju. Da u sobicu moju, k Tebi, Isuse! K Isusu! K Isusu! Isuse, samo da do Tebe mogu doći, k Tebi uvijek tako rado dolazim, ja znam da Ti mene voliš. Neka, neka me svi preziru, neka me bježe, neka me zaborave, ne marim, da osjećam se sve bliže mome Isusu. Isuse, Ti nijesi Danice još nikada odbio. Dobri moj Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
11. VII. 1922.

Isuse, moje milosrđe! Ah, šta učinih danas! – Da još uvijek suze mi teku, da suze iz očiju. Isuse, smijem li ja danas stupiti pred presveto lice Tvoje. Isuse, Isuse, moje milosrđe. Ponoć je prošla, a ja, Isuse, samo plačem i za milosrđem vapim. Isuse, Ti dobro znadeš – bilo je posve protiv volje moje, Isuse! Dogovorili se u našoj školi, samo naša skupina da proslave nekako rastanak – to oni koji svršavaju i ostavljaju školu. U to ime imali bi se svi skupiti uvečer u maloj kavani što bi u Tuškancu. Ja sam odmah rekla meni da je nemoguće ići. „Morate, morate“, – bilo je sa sviju strana, a ja ostala kod svoga. Kad sam kod kuće spomenula o tome, bili su svi, svi zato da idem. Kolegijalnost to zahtijeva od Tebe – i slično. A ja, Isuse, ja sam vapila za pomoć. I smislila sam. Mišljah bit će tako najbolje. Oni se, naime, dogovorili da će doći po mene kući, a ja odlučila ostati gdjegod vani samo da me kod kuće ne nađu. Smišljeno i učinjeno. Nakon 6h a nakon predavanja iz matematike hotimično sam ostala u školi i učila (…)[40] ta, sutra imam kolokvirati. Poslije 7h otputih se u crkvu. Isuse! Da, klečala sam i vruće molila pred tabernakulom, kad ja na vrata crkve da izađem, kad ono 2 kolegice i 2 kolege koji se otputili da idu po mene. Otimala sam se i izgovarala svakako, a oni hoće kući da ja uredim s tatom. Isuse, dobri Isuse, zašto si to dozvolio. I kod kuće baš gledali kroz prozor tata i Branko i kad me vidjeli u pratnji gospojica i gospode stali se smijati. Ta, znali su oni da ja s nikim ne idem. I tata – Isuse, ta, još sam imala malo nade, ali se prevarih. Tata je govorio s njima i htio i želio da ja idem. Isuse, ja sam pošla. Isuse, zar sam smjela to učiniti – Isuse, samo s nekoliko kolegica – pa u noć. Isuse dobri – ne, ja ni misliti ne mogu. Zar si Ti to dopustio, Isuse? Sastadosmo se. Bilo je ugodno na svježem zraku dosjetljivih doskočica i šala, a sve u lijepim i umjerenim granicama. Ali ipak, ipak osjetih kako je to sve daleko od mene ili bolje reći kako sam ja od toga daleko. Isuse, moje misli bile su bez prestanka, bez prestanka uza Te, dobri Isuse. Nastojala sam ipak da nikome ne ugušim onoga veselja. Isuse, dobri Isuse, Ti znaš kako sam veliku i tešku žrtvu danas prikazala Tebi. Isuse, kako je odmicao sat a ono meni u duši sve tjeskobnije. Da teškom sam mukom sakrivala i zaustavljala. Onda ipak kad bje već 11 ura smilova se za mene jedan kolega – Markulin – doveo me kući bilo je jedanaest i pol sati. O kako sam gorko plakala. Isuse, kako da ispravim? Uzela sam korbač a ne kojim obično udaram druge već onako sam snagom svojom udarala ovo magare što se na takovo uživanje zabava dalo. Udarala sam nesmiljeno da zatomim bol svu moje duše – da sve i kroz suze. Udarala sam a tano se remenje utislo u kožu moju – ako je tu i tamo pukla pokazalo se malo krvca[41] – ništa to, Isuse, samo mi oprosti. I sad još uvijek plačem. Dobri Isuse! Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
13. VII. 1922.

Hvala, o Isuse dobri, hvala! Sad Danica [Kaurić] ima dosta platna – neka si uredi rublje. Je l’ de, Isuse, a za mene bit će još. Nijesam time ništa zaostala. Da mene više veseli da ima ona nego ja. A njoj treba, da sirotici, više joj treba nego meni. A ja ću si i opet uštediti i onda kupiti – ta, ja moram još dugu drugu godinu da čekam. O da mi je sada otići – Isuse, Isuse, u samostan. Zar ću još dugo čekati, dobri Isuse?

+++

Bože moj – sve moje!
17. VII. 1922.

Sustala sam i opet u radu. Izdaše me sile, ne mogu više. A jučerašnji dan i – ova noć, o kako je to bilo strašno – bolilo užasno. Strašne bile su boli, Isuse. A ja sam uza to svejedno učila samo da ne gubim vremena, tek, ah, dobri Isuse, što sam upamtila. Pripravljam se sad za kemiju. Isuse, kako će to biti kad ja više ne mogu raditi? Fiziku, hrvatsku gramatiku, higijenu, pedagogiju i školski zakon svršila sam do sada i sve dobro prošla. A sada još kemiju, matematiku i psihologiju. Kemiju bih morala sutra. Isuse, dobri Isuse, eto ja radim koliko najviše mogu, radim, da radim sve samo Tebi na slavu. A kako će izaći, to ne znam, tek prikazujem Tebi, kako izađe da izađe. Isuse, sve na slavu veću Tvoju! Samo toliko, dobri Isuse, da mi se umiri glava i mozak u njoj da mogu raditi i učiti. Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
18. VII. 1922.

Isuse! I boli i gorčine puna mi je duša danas, Isuse! A smijem li stupiti, Isuse, smijem li pristupiti k Tebi? Smijem li? Ne, ja se ne usuđujem. O Isuse, kako je strašno u duši. Sa suzama hoće oči da mi iscure. Sama – osamljena Tebe jedino imam i k Tebi se ne usudim. Isuse! A bol je ova s krivnje Tebi što je učinih – Isuse moj – Isuse, moje milosrđe! Isuse! Ti si htio tako, Ti si odredio da radim, da učim na slavu Tvoju. A ja? Kako se ja trudim da umnožim slavu Tvoju. Eto to svjedoči svjedodžba mojega rada – dovoljan. O kako je to za mene strašna ocjena. To je, je l’ de, Isuse, toliko da se kaže nešto da jest. Isuse, hoću da radim na slavu Tvoju – a kako radim? Dovoljno – prvi je to puta u životu. Zar se tako uzvraća ljubav? Isuse dobri, smiluj mi se. Nemoj me mučiti toliko, jer kad na ljubav mislim, Tvoju i na ljubav koju Ti dugujem uzvratiti bol ova još veća biva. Isuse dobri – o koliko si doživio nezahvalnosti od mene. Isuse, smijem li ipak pristupiti k Tebi? Ili zar su ove suze moje znak oholosti? Ne znam pravo, znam tek da me boli što Tebi ne mogu prikazati ništa više niti bolje od jedne dovoljne ocjene. Pa još tome kemija, koja mi nije nikada teška. Zaista ne znam pravo kako je to došlo – Zar ja nijesam na pitanja odgovoriti znala? Ta, ja sam odgovarala – za jedno tek znam da sam krivo napisala. Isuse, za ljubav Tvoju mogu prinositi plod lijenosti moje. Trebalo je raditi više a manje spavati – je l’ de, Isuse. Isuse, obećajem sada radit ću više, više – hoću da mnogo učinim na slavu Tvoju da se uništim i iscrpim posvema raditi na slavu Tvoju. Isuse, Isuse, moje milosrđe!

+++

Sa duhovnih vježba od 20. do 24. kolovoza 1922.

Isuse moj – Isuse, moje milosrđe!
Bože moj – sve moje!

Bojim se uzimati olovku u ruke, a ipak, Gospode, izdržati ne mogu. Da, da, Gospode, zabrani mi jednom već čačkaranje ovo – zabrani mi da se umirim. Ah, da – zašto uvijek u molitvi glas onaj čujem – Gospode, zar Ti to govoriš? O kako se ja toga bojim – da bojim i upravo me u strahu i boli ledeni oblijeva znoj. Gospode, što želiš da ja činim? Od dana kako odlučih zanijemiti – ugušiti osjećaje duše moje – ne otkrivati ih nikome, nikome, niti papiru, jer me i taj izdaje – od dana onoga toliki nemir, bojazan i strah. Ne usudim se stupiti blizu tabernakula – ah, tamo za najtoplije molitve saleti me glas, koji imperativno i dana svakoga sve strože nalaže ono što sam napustila. Idi piši. Mnogo ima još toga što ti napisati treba. Ako ti je žao vremena na koje se izgovaraš, skrati vrijeme pohoda i molitve i piši – Zar ćeš se dugo opirati?

Isuse – Suze moje zar nijesu Te ganule – Isuse, ovaj strah ne dopusti u zdvojnost da me utjera. Znam, znam ne to da je maštanje puko, utvaranje moje – ili prevarljivi glas pakla zato i odbijam – Napast je koju guram od sebe – Ali, Isuse, Isuse, ako zaista Ti govoriš a ja se tako opirem – Isuse, šta će biti od mene? Eto, Isuse dobri, to je, što me tako strašno muči. – Ne pisati – čvrsto sam odlučila – jer bila je to sve oholost moja – govoriti sama o sebi, o osjećajima svojim i to dana svakoga, ovako, nije li to oholost već najveća? Isuse! A u svemu mjesto slave Tvoje tražila sam sebe samo pod koprenom slave Tvoje veće – Isuse, Isuse, moje milosrđe – Isuse – a ja hoću da se popravim, hoću da činim samo ono što Ti želiš – Isuse, što mi je činiti? Znam – idem u svećenika bio kojega i molit ću ga da mi zabrani pisanje ovo – pa kad jednom bude izrečena zabrana – bit ću posve mirna – Ne smijem – bit će odgovor na ponovnu napast – no ne smijem – a što ne smijem ni za sve blago svijeta učiniti neću.

A koga da pitam – Isuse? One koji me poznadu ili koji me ne poznadu? Nije li pitanje ovo novi čin oholosti moje? O Bože, kako se zgroziti moram gledajući veliku ovu oholost moju. Isuse, smiluj se meni jer muka me muči ova već preko mjesec dana – dana svakoga bez odmora… i neće valjda prestati, dok ne izreče onaj, koji ima pravo da govori riječcu – ne smiješ. A sada – zašto bilježim? Ne znam – da pravo kažem i prosto je volji tek bojazan o strah neki, prisili me na to.

Isuse moj – Bože moj! Isuse – zar ja smijem još ovo izustiti i ovo sveto, da slatko ime Tvoje. Nije li to bol nanesena Tebi kad sveto i slatko ime Tvoje izgovaraju usta, ovako nevrijedna usta moja? Dobri moj Isuse! – Strašna, strašna pustoš u duši zavlada mojoj. I baš sada u svete ove dane duhovnih vježbi. Kako ja obavljam, Gospode, ove duhovne vježbe? Prijašnjih godina bilježila sam sva razmatranja – i poslije sve one misli i osjećaje i odluke što su nikle kao sićušni plodovi nakon onih svetih razmatranja. I sada imam još jedan ili dva ovaka primjerka (jer drugo je već spaljeno) – A sada, Isuse, kako sam započela ove duhovne vježbe? Pisati – ne znam pravo ništa, jer odlučih više ne pisati uopće – Ali samo razmatranja (predavanja) namislih ipak – a ono ne da mi se. Nema raspoloženja prava. Je da li je zbog jake boli u glavi (jer baš jako, jako boli) ili ja ne znam pravo što je razlog – neprospavane noći? – Ah, da, Isuse, moja mlakost. A gdje je onaj žar, Gospode, onaj žar s kojim sam dolazila na ove duhovne vježbe? Isuse, zašto mi je za vrijeme razmatranja tako suša u duši – zašto mi je sve tako čudno – više puta i smiješno, Isuse dobri, da i odvratno… zašto ovo grozno stanje, Isuse, u duši mojoj sada za vrijeme ovih svetih duhovnih vježbi. Zašto pitam – a je l’ de, u meni samoj taj je uzrok – Moja mlakost – moja nemarnost, moja oholost – Pa da ne plačem onda – Isuse, Isuse, moje milosrđe.

Toliko ih ima oko mene – do 60 učiteljica i sve gledam kako sveto i pobožno ove vrše vježbe duhovne – tek ja, Isuse, smijem li biti među njima. Da ne plačem, da im ne zavidim na pobožnosti, kad gledam njih – i grozote duše svoje. Isuse, a ja još smijem biti tako drska i gojiti želju da Te ljubim više, više i jače od njih. Zaista, Isuse, tisuću sam puta rekla, a i sada još ponavljam: Hoću, hoću da Te ljubim jako – jako više no Te vole drugi ljudi, Isuse, hoću da Te najviše ljubim. Iako je drska ova želja moja – Isuse, ja nijesam kriva, Tvoja dobrota me nuka na to. Iako je drska ova želja moja, Isuse, i opet ja velim – hoću da Te najviše volim i neću mirovati cijeloga života svojega dok cilj ovaj ne postignem. Isuse, hoću da Te najviše ljubim.

Iako si sad pustio sušu i pustoš u dušu moju – ne, ne nećeš me zastrašiti time, prem je teško duši u stanju takovu – ali ona ipak sve više i više vapi – hoću, hoću da Te najviše ljubim. I kad bi Ti pustoš ovaku na duže pustio vrijeme i kad bi se i sam pokazao i otjerao me od sebe riječima prezira – Isuse – ja bih se udaljila i izdaleka ljubila bih Te još, još više – jer, Isuse, znaš, Isuse, tjeraš me od sebe – evo me do nogu Tvojih, čini sa mnom što je Tvoja volja – ako želiš udaljit ću se ali Te ljubit prestat ne mogu – ne, ne jer ja hoću da Te jako, jako najviše od sviju ljubim. I ako me tjeraš i ako me sušom mučiš vjerujem čvrsto da je to tek novi izljev i dokaz ljubavi Tvoje. Da, Isuse, jer ja čvrsto vjerujem Ti da mene neizmjerno ljubiš. Tek jedno mi je žao, što prežaliti ne mogu – što Ti ne uzvraćam ljubavi, da skoro nikako, a kamoli onako kako bih ja to htjela.

Isuse! I opet minuše dva razmatranja, a pustoš u duši mojoj sveudilj još vlada. Kao zemlja suha raspucana od suše – žedna vode – duša je moja. Ali jao! – Eto padaju blage riječi da narose žednu zemlju – tek na moju dušu kao suha slamka da se truni, Gospode. Tek je suze natapaju moje – ali brzo popije žedna zemlja – pa i opet suša i pustoš – Gospode. No, neću klonuti makar si dopustio sušu. Nukaš me time više da se molim, bliže da Ti se privijam. Molim i molit ne prestajem prem je molitva moja ova bez osjećaja svakoga. Ali me volja moja nuka da molim. Hoću da molim – makar mi je teško i mrsko kad je sve onako isušeno i pusto. Hoću da molim – Isuse. Tek nije li Ti mrska molitva ova moja, kad umjesto da Ti nježno i mirisavo pripravim cvijeće – ja suhu, da, posve isušenu slamu trunim pred Tobom. Sa suzama je miješam i bol je duše moje prati – Gospode, zar je mrska Tebi molitva ova moja? Da, bol je duše na časove velika, velika a onda me opet obuzme silna radost – da radost baš zbog boli i muke ove.

Isuse, ja znam – to nije ništa drugo no izljev ljubavi velike Tvoje. Ti si dopustio teškoću i bol ovu – Ti si mi poslao križić – a ja zar da ga rado ne prigrlim? Isuse, Isuse, ja se radujem što i ovu bol eto Tebi prikazati smijem. Uz tjelesne boli, na svu sreću koje se ne vide – ne onu običnu bol u glavi i ova još velika bol duše, Isuse, sve to veliku, veliku radost budi mi u duši. Nije li to smiješno i čudno reći, Isuse, uz molitvu suhu – bez osjeća, uz molitvu mrsku zbog suhoće, uz molitvu i bol koja rađa – radost u duši. Nije li to smiješno – a ipak je tako. Eto, Isuse, ja ne znam sa mnom što se zbiva – ja sama pravo ne razumijem – Isuse, a ipak je tako. Il’ zar samo onda molitvu da volim kad mi se na grudi privija ko mirisna kitica cvijeća šarolika i sitnih ljubica i ljiljana bijelih i rumenih ružica – zar samo onda molitvu da volim? Ne, ne, i sada ja je volim i sada kad mi evo kao svežanj oštra trnja privija se na grudi. Da baš sada ja je volim i trnje ovo sve više rukama privijam na grudi svoje. A ono bode, bode i ranjava i boli zadaje duši mojoj. I molitva ova, što ko trnje oštro zadire u dušu moju dajući joj time boli, a pred Tobom, Isuse, što se poput slame suhe truni – Je l’ de, Isuse – je l’ de, da Ti mrska nije. – Da, i trnje ovo molitava mojih prikazujem Tebi ko i prije mirisano što sam Ti prikazivala cvijeće.

Trnje što se duboko rinulo u dušu moju, na kom još su kapljice rumene krvce od ljubavi i bola stavit ću pred prijestolje Tvoje, ali stija, stija na trn koji da se ne ubodeš – i čekat ću do nogu Tvojih, čekat ću dok dopustiš da i ja skupim opet mirisavu kiticu cvijeća Tebi da je prikažem – Dobri moj Isuse!

Isuse! Nije to u redu – opet jedna slabost moja. Nijesam dosta sakrivala boli svoje (ne znam zašto, ali jako, jako već boli – da tako da kriknem od boli – i glava ponajviše i čitavo tijelo. Sjediti kako mi je to teško, koliko boli samo zadaje. A ležanje istom – Veći onda dio tijela boli osjeća – Isuse, a ja se tako, tako radujem tome – Isuse…). Tek zašto je to morala opaziti časna sestra? I još nešto nijesam mogla izdržati danas – išla sam leći umjesto na ručak – I opet učinih krivo – zašto ja činim iznimke – Isuse. Časna sestra donijela mi čaj – Mogla sam se, Isuse, hvala, mogla sam se dići i poći na razmatranje. Noge su me izdržale – ali ipak, dobri Isuse, kako sam slijedila? Ah, nitko, nitko tako mlako i nehajno ne obavlja duhovne vježbe kao ja. A ja, ja Isuse, ja bih Te htjela ljubiti jako, jako, više no Te drugi vole – Isuse. Ja neću, neću mirovati dok ne postignem cilja toga. Isuse, a umjesto ljubavi, ja Ti mlakost uzvraćam, umjesto žara suhoću srca mojega. – Ali ja Ti, Isuse, i za ovo hvalim. Da, da Ti si to poslao, Ti si dopustio, zato ja i ovu bol i teškoću veselo primam i radosno, radosno prinosim i prikazujem Tebi – Isuse, i to ne može biti ino no ljubav i milost Tvoja jer sve Ti što daješ iz ljubavi izlazi Tvoje – Hvala Ti, Isuse, hvala Ti od srca za milost ovu. – Hvala, Isuse, i za ovu sušu.

Isuse, Isuse, ipak ima i med trnjem molitvica mojih pa ružica koja – Evo ih nikle su, pa evo veselo hrlim da ih Tebi prikažem. Ti cvjetići to su odluke moje, koje ipak pa makar i među trnjem procvjetaše. Znam, znam Ti ih nećeš prezreti. Isuse, ali jedno baš onako žarko molim. Ne dopusti cvjetići ovi među trnjem što su procvjetali, ne dopusti da uvenu kada. Znam već – svakog ću ih dana nanovo ubirati i predati Majci Tvojoj, a i mojoj Majci i Ona, Ona mila i blaga natapat će ih rosom milosti svoje da bijedni ne uvenu i Tebi, Tebi će ih dana svakog prinositi. Isuse, cvjetići ovi nijesu ne znam kako odabrano cvijeće, već oni jednostavni – ne dužni i mali što već dulje vremena cvatu mi u duši – sada tek bujnije su procvjetali – pa žele, žele Tebi cvasti i da nikad cvasti ne prestanu. Da ih nabrojim, Isuse?

Evo ih, evo.

Ljubav gajiti veliku, veliku prema Bogu. Hoću, hoću, Isuse, da ljubim više, više od sviju – hoću ljubav moja najveća da bude.
Vježbati se u molitvi pravoj – molitvi koja dušu s Bogom sjedinjuje – molitvi Bogu koja i čast i hvalu i diku daje – moliti mnogo vazda i bez prestanka…
Za ljubav Božju čuvat ću se kroz život svoj cijeli svom pomnjom i svim marom svojim svakoga pa i najmanjega lakog grijeha. Isuse, radije sve muke podnijeti nego ijednim pa i najmanjim svojevoljnim grijehom uvrijediti Tebe.
Savjesnije i točnije unaprijed ispitivati dana svakoga savjest svoju.
Svim marom njegovati cvjetić poniznosti, a oholosti navijestiti ljuti rat, koji će trajati uz pomoć Božju dok je ne svladam.
Većim, većim žarom štovati blaženu Gospu.
Isuse, ovo su cvjetići, kojima ne daj da uvenu. Da, kako već rekoh svakog ću ih dana nanovo ubrati i presvetoj Majci svojoj donositi – a Ona, je l’ de, Ona će ih prikazati Tebi i paziti dobro da ne uvenu. Ona, je l’ de, Ona će i mene dovesti k Tebi – Isuse. Dobri moj Isuse – o kako da Ti na svemu zahvalim. Vidim, vidim i opet velike milosti, kojima me obasipaš – Isuse.
Bože moj – sve moje!
Pitala sam, Isuse, pitala sam kako odlučih za umirenje duše moje, pitala sam i molila da mi se zabrani črčkanje ovo – Isuse, nije bilo prilike da pitam nekoga koji me pozna. – Da, još je i bolje pomislih, da pitam nekoga koji me ne pozna, taj će mi barem onako posve objektivno odgovoriti izuzev svaki obzir prema meni. Pitala sam, a što je bio odgovor? – Ja vas ne poznam – pa ne mogu lako odgovoriti na ovo. Držim da je najbolje da nastavite. Da, Isuse, to je bio odgovor na moje pitanje, koje sam onako u nekoliko rečenica iznijela, da se moglo razumjeti što želim. – A o zabrani kakovoj nije htio ni čuti.
Isuse, pa dobro – kad Tebi nije krivo pa ja ću nastaviti tu i tamo da zabilježim koju zgodu ili osjećaj koji – Isuse, ali samo Tebi na čast i na slavu Tvoju. – A znaš, dobri Isuse, što me izvanredno obradovalo? One riječi: Ja vas ne poznam – Isuse dobri, hvala! – Pa ja bih i htjela da me nitko ne zna – meni je dosta da me Ti poznaješ, dobri Isuse. O kako sam radosno kliknula u duši. Bogu hvala da me nitko ne pozna.
Isuse, moje milosrđe.

+++

Bogu sve na slavu veću!
Bože moj – sve moje!

Ja cvjetiće u kitice slažem

Ja cvjetiće u kiticu slažem
Neugledne, prezrene i male.
Ja ružice u kiticu slažem
Što na srcu mom su procvjetale.
Pred prijestolje ja je stavljam Tvoje
Daj je primi, Kriste, daj je primi,
Ti cvjetići – pjesmice su moje!

+++

Bože moj i sve moje!
Bogu sve na slavu veću!
U Zagrebu, 19.VIII. 1922.

Zašto se toliko opirem – pitaš me, Isuse. – Zašto? Zar je mučno da govorim? Isuse moj, Isuse moj, smiluj se meni.

A smijem li sad ja staviti jedno pitanje, Isuse? Zašto me toliko nukaš na rad ovaj – kad to je ionako samo gubljenje vremena – beskorisne čačkarije – prazne riječi, koje tek tu i tamo iznesu osjećaj koji u dubini duše moje što se krije. Isuse, reci mi šta želiš od mene? – Zaista već me to i uznemirivati stalo i plašiti, o kako plašiti.

Zašto, Isuse, to baš uvijek u crkvi za najtoplije molitve? A ima tome evo već i preko mjesec dana – sve odonda kako sam stvorila odluku da više neću pisati dnevnika, da više ništa neću pisati. Da, ah, kako me to plaši – kad onako poslije podne (bolje reći predvečer) dođem da pohodim Tebe, da Ti iskažem svoj poklon i hvalu za sve nebrojene milosti čitavoga dana, tamo pred tabernakulom kad se molim, Ti me prekidaš.

Idi, piši – mnogo, mnogo toga treba još da napišeš. Idi i piši. Ako Ti je žao vremena na koje se izgovaraš skrati vrijeme pohoda pa umjesto toga piši. – Zar te toliko moram moliti? Ili ti je teško učiniti nešto što ja želim?

Isuse dobri! – O kako me rastužuju riječi ove a čujem ih dan za danom – već tako dugo. I uznemiruju me i plaše me – ustanem i odem plačući. Ili Ti moja blizina nije mila, Isuse, pa me tjeraš? Ne, ne oprosti, kako sam samo to i pomisliti mogla, kad sam uvjerena, čvrsto uvjerena da me ljubiš – jako da me ljubiš.

Isuse moj!

A danas – zašto sam uzela olovku u ruke? Eto više odoljeti ne mogu. Izjadah se evo Tebi, a još uvijek ne znam pravo što mi je činiti na veću da bude slavu Tvoju. Kad sam onako sva u strahu izmučena od riječi, od riječi koje sam u duši i danas čula pred tabernakulom – otišla sam pred oltar Majke Božje, da tamo barem neko vrijeme u miru molim – a tamo kao da mi Ona iste riječi govori… – Idi, idi.

Isuse, Isuse moj, smiluj se meni!

Ja ne znam, bit će to sigurno utvaranje moje – ali toliko sam već nastojala da me mine – nijesam ni misliti htjela – a ono samo misao se ova nameće. Ili je to napast, koja hoće da me u mrežu svoju uhvati – na ovaki lijepi način slatkim Tvojim namami me glasom. Ah, dobri Isuse, kako se ja bojim. Ja ne znam, zaista ne znam što mi je činiti. Ne pisati više – Ti znaš dobro da je odluka moja – Ne pisati, da moguće zgodom kojom ne dođu črčkarije ove u ruke bilo kome – da se ne izrode u puku moju oholost. Isuse, sakrivena, hoću da se svijetu potpuno sakrijem. Baš u samoći, u svetoj tišini sobice moje male – o kako gori, gori ljubav u srcu mojemu.

Isuse, moje milosrđe!

Sjutra, 20. ovoga mjeseca počinju nam duhovne vježbe. – Bit će prilike malko i opet da zirnem u dubinu duše svoje. Isuse, budi sa mnom. Je l’ de, Ti mi nećeš uskratiti blagoslova svojega – Ti nećeš uskratiti. Dobro Ti je znana želja moja, želja da budem dobra i sveta – želja da Te uzljubim jako, više no Te drugi vole. Dobro Ti je znana želja ova moja, Isuse, pa daj, daj dopusti da upoznam stazu kojom mi je koracati do žuđena cilja da dođem. U duhovnim vježbama bit će prilike. Dopustiti da upoznam pogreške moje – pogreške koje lako onda i do grijeha vode. Pogreške da upoznam, pa da ih se klonuti znadem…

Isuse moj! A i sve one učiteljice duhovne koje će obavljati vježbe upali isrkrom ljubavi svoje, daj srca da se upale, pa da onda ovaj sveti oganj prenose u ona mala i nježna srca, srca djece Ti što ih tako voliš, Isuse, Tvoje sveti blagoslov neka bdije povrh sviju.

Bože moj – sve moje!

+++

25. VIII. 1922.

Bogu hvala, duhovne vježbe obavljene. Isuse, a kako sam ih ja obavila? Ah, kad se spomenem onih muka od nehaja slaboće i mlakosti što ih prepatih – pa da ne plačem? Isuse, ah, znam i to ovo da je bila samo velika milost Tvoja pa Ti zaista, zaista od srca hvala. – A sutra – sutra se ide u Varaždin na – Euharistijski kongres. O, kako se radujem da će i opet mnogo svijeta javno iskazati počast Isusu u Presv. Oltarskom Sakramentu. – Isuse, i ja idem – a onda ću nekoliko dana ostati tamo… – U samostanu…

+++

Bože moj – sve moje!
2. IX. 1922.

Evo me opet kod kuće u sobici mojoj – Isuse – evo me vratih se iz Varaždina. – O, kako je meni bilo lijepo. – Zaista – Euharistijski kongres lijepo je ispao. Silna množina svijeta sve samo dobri i pobožni ljudi iz blizina, a i iz udaljenih mjesta skupili se da proslave svoga Boga, svoga Spasitelja, Isusa da proslave u presvetoj euharistiji. – A bilo je ljudi preko 40.000. Na sam dan kongresa bilo je 15.000 svetih pričesti. U noći od 26. na 27. VIII. bilo je izloženo Presveto u svim crkvama – a crkve bile pune, pune – nigdje nije se moglo pravo ni micati.

Isuse, hvala! Pitali me – neka usporedim Euharistijski kongres u Rimu s ovim ovdje u Varaždinu. A kako se to može? – Rim – i Varaždin. – A ipak ne mogu reći da je ovaj svečani čin u Varaždinu mnogo manje djelovao na me no onaj u Rimu. Istina, tamo bilo svijeta mnogo, mnogo više, a bilo to ljudi sa sviju strana zemaljske kugle. – A u Varaždinu. – Da, da ovdje skupio se samo domaći naš narod sve sami Hrvati u srcima kojih gori ljubav prema Bogu i domovini. Skupili se i pobožnim pjevanjem i zajedničkim molitvama uzveličaše i oni Boga svojega. – A dobri Bog – je razdragana srca dijelio milosti i ljubav svoju na vjerni svoj narod.
Bogu hvala!
Nakon kongresa svi se razišli kućama svojim – a ja? ja sam ostala u Varaždinu u samostanu uršulinskomu. – Kako su samo č. mater[42] pazile na me. – Odredili mi sobicu – ah, sobicu u blizini ćelija njihovih – samo jedna vrata kroz rešetke kojih moglo se dobro vidjeti dijelila me od klauzure. Sobica u koju me uveli poput inih ćelija njihovih samo van klauzure. – A meni, meni, Isuse, kad sam stupila tamo u blizinu kako živo je zakucalo srce. – Bio je mrak a tamo duboko u dugom hodniku pred slikom Gospe od Žalosti među cvijećem uljanica je gorjela mala. Blijede zrake slabašna svjetla provlačile se među glavicama cvijeća i cjelivajući svjetiće male padaše na sliku Gospe od Žalosti – I k meni preko kroz rešetke vratiju prokrale se slabašne zrake one i – da tiho, tiho jedva čujno pričale mi nešto. – A ja sustala sam i stajala nijemo ko kip kakvi. – Da bila sam nijema na oči, ali ah, dobri Isuse, Ti znaš pa i čemu govorim – srce moje kucalo je živo, živo, a u duši kolike se redale misli, koliki se vinuli uzdasi. – Dobri moj Isuse – evo me kako sam blizu a ipak još izdaleka. – Ah, daj, daj i ja ovamo da se zaklonim – Isuse, k Tebi – Isuse, k Tebi. – A kad sam u sobicu stupila onu – ne to se ne može izreći – tek kad me časna sestra ostavila samu plakala sam dugo, dugo. – Bijehu li to suze radosti, sreće ili ganuća ili drugog osjećaja kojega zaista ne znam – tek znam silna da me obuzela čežnja – a suzama nijesam mogla zakrčiti puta. Ah, dobri Isuse, koliko se uzdaha vinulo iz dubine srca mojega u sobici onoj. – A zašto me je, dobri Isuse, na djelu zatekla sestra Pija. Nijesam očekivala u onaj čas da će doći – a ona me s olovkom u ruci zateče. I otela mi, da tako kažem onaj papir – a na njemu bio natpis „Izdaleka“, bilo je to nekoliko pjesama – ili bolje reći nekoliko čuvstava, koja u onim časovima prodriješe na površinu. – Da se samo sjetiti mogu kako to ide – tu bih ili zabilježila… – ali nikako da se sjetim.
Kako zaista to, dobri Isuse, da pjesmu pamtim samo u onom času u srcu kad se rodi i u duši nikne. I – ako u času takovu nema u mene olovke i papira da je zabilježim ona se i opet izgubi i ista nikada se više ne povrati. I sada evo nikako da se sjetim kako je to bilo, nikako da se spomenem pjesama onih, a htjedoh ih zabilježiti baš zato jer iznašaju prve osjećaje moje, što se pojaviše kad bijah u „blizini“.
Časna sestra sigurno ih je uništila – pa još boje, barem nitko za oto neće znati.
Isuse, Isuse, kako je meni tamo bilo lijepo. – I onu zgodu da pričam?
Isuse! Prvi je petak – a u samostanskoj crkvi izložen kroz čitav dan Presveti Oltarski Sakramenat. A crkva zatvorena, jer redovnice onda dolaze dolje u crkvu. A kako ću ja – kad kroz (te prostore)[43] još ne smijem – I odredila je časna Majka. – Ah, kad se samo spomenem toga kako samo živo zakuca srce.
Nakon ručka nešto prije 1 sat stajah pred vratima crkve i stija pokucah na vrata: „Moj Isuse, otvori!“ – bio je uzdah vrući – i eto na ugovoreni kucaj otvoriše mi vrata i za mnom opet zatvoriše. – U crkvi – ah, dobri Isuse, bilo je mnogo redovnica. Sve skoro imadu preko glave crnu veliku koprenu, kleče i pobožno, pobožno mole se svome Isusu. Isuse, Ti si vidio suze moje i čuo plačne uzdisaje -Ti si vidio suze koje su baš u obilju potekle. – A zašto? Da, došla je i časna sestra k meni i pitala me zašto plačem? Zašto? Zar sam joj to mogla reći – ta, o tome nikome ni rječce ne izustih. – Zašto sam plakala? A Ti, dobri Isuse, to jako dobro znaš – plakala sam gledajući veliku ljubav koju Ti uzvraćaju ove svete duše, radovala sam se ljubavi njihovoj, a plakala što Te i ja ne mogu onako žarko ljubiti, a ja bih htjela ljubiti Tebe više od sviju drugih. – A tako ja često plačem, baš pomislih da Te ja ne ljubim dosta. Isuse, a ja hoću moja ljubav najveća da bude. A u času kad je časna, da u onom času kad je časna Majka glasno počela predmoliti Litanije Presv. Sakramentu – nijesam suzama odoljeti mogla neko neopisivo sveto osjećanje me obuze i ja sam plakala – plakala. – Čujem gdje joj tihano i s puno pobožnosti redovnice odgovaraju: „Smiluj nam se“ – Smiluj nam se – a ja – ja se nijesam odlučila s njima zajedno. Ta, ja nema pravo – ja smijem tek izdaleka da slušam – Isuse, a ona silna čežnja što se porodi u duši. – Pa onda je li čudno da sam onako plakala? – Nakon nekoliko zajedničkih molitava pjevale su redovnice još nekoliko pjesama u čast Presvetom Srcu Isusovu. A ja ostala sama u crkvi do 4 sata. Onda otvoriše crkvu (ali prije su sve redovnice izašle) jer je bio blagoslov.

Isuse moj, hvala!

Ovih časova neću nikada zaboraviti.

+++

AMDG![44]
3. IX. 1922.
Bože moj – sve moje!

Da nastavim pričati kako mi je bilo u Varaždinu? O, mnogo, mnogo pisati bih mogla, a ipak ne znam bih li opisala i sve iznijela sve one osjećaje onako kako se javljali u duši.
Bože moj!
Ti još želiš čitavu godinu da se guram kroz svijet ovaj među ljudima. Ti tako želiš. Još čitavu godinu – ili moguće i dalje? Gospode?!
Fiat voluntasTua![45]
Da, da, dobri moj Isuse, Tvoja neka se vrši sveta volja. – Jedno je ipak sigurno – je l’ de, Isuse, sigurno je da ćeš me uzeti k sebi. – Ta, Danica je Tvoja, samo Tvoja i Ti sigurno čuvaš svojinu svoju. Bože moj – sve moje!
Bože moj – sve moje!

+++

7. IX. 1922.

Isuse! Velika je moja nemarnost i lijenost. – Kako da je ispravim? Ah, kad pomislim koliko još moram učiti – a ja što radim? – Ništa i opet ovaj strašni ništa. – Isuse! Čuj, čuj što ću Ti reći. Ti sam dobro znadeš, Isuse, Ti sam znadeš kako je meni teško učiti. – Je li to zar moja lijenost? Ja ne znam. – Glava boli i boli – i srce i u prsima i leđima – sve to, je l’ de, od zgurenog sjedenja). – Ali, sve to što boli, sve to mene raduje – tek jedno što je teško a to je, Isuse, ja nikako postći ne mogu. Sve što učim u najkraće vrijeme zaboravim – pa onda koliko naprezanja da nešto upamtim – od naprezanja ovoga potencira se bol u glavi (mozak boli) znam – tek pomoći ne mogu. Isuse dobri, neka boli, neka boli i jače, jače neka boli, samo dopusti učiti da mogu. – Ta, Ti znaš da mi je polagati i rješavati ispite poslije ove godine – Isuse, šta će biti ako Ti ne pomogneš? Pomozi, pomozi, Gospode, ta, znaš dobro Danica da sama ništa, ništa, posve ništa ne može. – I zbog posla i učenja moje pisanje zaostaje. Eto, tek tu i tamo dospijem na koji časak da se uvučem u ovu bilježnicu moju.

+++

12. IX.1922.
Bože moj – sve moje!

I opet evo me s putovanja. Bila sam sad ovih par dana s tatom u Rači. Tamo je dobila sekica moja Marijana učiteljsko mjesto, pa smo je išli posjetiti i da razgledamo u kakvim je prilikama, kako se mala snašla. Isuse, hvala! Dobri su ljudi oko nje – a i ona vesela, već se posve umirila i prigrlila školu. Ali da – što da pričam o dobrim ljudima, kad ima da plačem grijehe svoje.

Isuse, moje milosrđe!

Jučer, jučer, Isuse, bio je to jedan od onih nesretnih ružnih dana, kojih na svu sreću nema mnogo u životu mojemu. – Bilo je to jučer – a zašto? Prva teškoća bila je što nijesam nikako mogla do sv. Pričesti. Iz Rače smo odlazili u 6h ujutro, pa tamo nijesam mogla u crkvu, a onda smo tek oko podne stigli u Križevce. O kako mi je bilo teško. Koliko je bilo uzdaha i uzdisaja u duši mojoj prije no sam okusila prvi zalogaj – onda morala sam ipak jesti, Isuse – Isuse – kako teške i gorke uspomene ovaj dan sa sobom nosi. O, koliko sam plakala i još plačem. – Plačem Isuse, jer sam prem nepromišljeno i nehotice uvrijedila Tebe – Isuse moj, Isuse, moje milosrđe!

Uvečer kad se vratismo kući – baš nekako prije večere – došla sam u sobu do mojih sekica – a ono svađa. Mirica – najmlađa drzovito se postavila na stariju, pa jezičac nije nikako zadržati mogla. – Bilo je vike i previše. Molila sam je neka zašuti i prestane, jer da je došao tata, sirotica dobila bi dobrano batina. – A ona? Nije poslušala – nastavila svojom drzovitošću – tako da sam se i ja jako razljutila a na kraju konca udarila sam je rukom po ustima. Isuse! A ona prvo začuđena kako sam ja to mogla učiniti sva u jadu i srdžbi izusti: Pa to čini jedna svetica. – I zašutila je plačući. – A ja – o dobri moj Isuse, onaj tren kako sam je udarila – uvidjeh što sam učinila. I bi mi teško, teško. Počela sam plakati, plakati, povukla sam se u sobicu moju i tamo plakala. – A onda došla mama po mene – i ljutila se što toliko plačem – a za ništa, kako ona kaže. Još si je trebala onako malo nalupati bilo bi to za nju dobro. – A i tata se na malu razljutio zašto je mene rastužila. Morala sam ga još moliti da je pusti na miru, jer je htio on da je kazni – Isuse moj – zaista ne znam kako se to sve pravo zbilo – a ipak, je l’ de, ja sam skrivila toliko – Isuse, možeš li mi to oprostiti? Ja obećajem, svečano obećajem da se nikada više neću zaboraviti tako. Isuse, da Isuse, ja znam da ćeš Ti to oprostiti meni – Isuse, moje milosrđe!

+++

Bože moj – sve moje!
13. IX. 1922.

Jedan mi je papirić još ostao iz Varaždina. Nije to onaj pravi – ali prije nego ga spalim – što da učinim, Isuse? Da ovamo prepišem? A zašto?

+!
Izdaleka ja tek stajat smijem,
Moliti se izdaleka mogu,
Al’ sam dušom a i srcem tamo
Gdje se sretne duše mole Bogu.

Zar, Isuse, one blizu Tebi
Više, nego ja, se Tebi mole?
Zar, Isuse, one svete duše
I od mene sve Te više vole?

A molitva moja izdaleka
Što se Tebi vija stija tiše?
Ti je znaš – znaš da mi srca želja
Ljubit Tebe od svih ljudi više.

+++

+!

Što mi srce ovo moje stija
Uz kucanje šapat nebu vije?
Što je živo zakucalo tako
Zašto bije, zašto bije jako?
Zašto u njem glas mi duše ori
Zašto u njem plamen vrući gori?
Što je pali – i k nebu se vije?
Ljubav to je što s’ u srcu krije.

Isuse, već sam lijepi dio poodmakla matematika.[46] Još dana nekoliko samo. Pomozi, pomozi, Isuse. – Ako Ti ne pomogneš i ne blagosloviš, uzalud je sva muka moja. Isuse moj – ali ja znam, posve sigurno znam da ćeš mi pomoći – pa se veselim i hvalim Tebi, Isuse moj. – A onda će opet novo sve u školi.

+++

Bože moj – sve moje!
15. IX.1922.

Isuse! Već ima eto i 14 dana kako sam dobila pismo od presv. gospodina nadbiskupa Šarića.[47] Presvijetli nešto pita – a ja – ja još nijesam odgovorila. Znam da to u redu nije – ali ipak mene plaši malo – kako ja presvijetlom da pišem.

Isuse! – Pisat ću, pisat ću – Isuse, hoću – još danas. – Isuse, sve da bude u redu.

+++

Bože moj – sve moje!
16 .IX. 1922.

Napisano je i otposlano pismo za presvj. gosp. nadbikupa Šarića. Nije mi baš bilo lako, morala sam. Isuse, i to na slavu Tvoju!

+++

Bože moj – sve moje![48]
17. IX. 1922.

Nedjelja je danas – pa za odmor malo. – Ne trebam ni k liječniku na injekciju pa mi ostaje slobodno cijelo poslije podne. Isuse – ono bilo mi je tako čudno. Znaš prije nekoliko dana u Rači. Očekivali tamo tatu i mene. I poznavali me već po pripovijedanju kao neko izvanredno pobožno lice. I dočekali nas tamo veoma srdačno. A ja – bila sam vesela, vidjevši da mi je sekica Marijana došla među dobre ljude. Čavrljala sam mnogo, smijala se i veselo odgovarala na sva pitanja. Najednom će stara gospođa, majka učiteljeve gospođe: Gospodična Danice, kako da ste vi tako veseli? Ja sam mnogo čula o pobožnosti vašoj, pa sam si predstavila vas kao tihu, mirnu i tugaljivu – a ono sama radost i zadovoljstvo iz vas sijeva. A ja – od srca sam se nasmijala tome. Gospođo – rekoh – a zašto da se ne radujem. Ta, i pomisao jedna, a da ne razmišljam mnogo, jedna samo pomisao na dobrotu Božju ovu radost diže u duši mojoj.

Isuse! Zar to nije čudno? Kako si ljudi zamišljaju pobožnost. Oni misle da pobožnost mora prezreti svaku radost, svako veselje. Pobožnost i odanost Bogu u očima je mnogih samo mrka ozbiljnost i potištenost – a zato je i mnogi preziru. A odakle mišljenje ovo, Isuse? Znam već, znam. Kad bi oni upoznali radost pravu, radost duše što je samo u Bogu, radost zaista koja se protivi pukim i prolaznim nasladama svjetskim, kad bi upoznali, ne bi se čudili kako su pobožnost i radost usko vezane jedna o drugu. – Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
6. X. 1922.

Isuse! I opet je prošlo mnogo dana a ja nisam zavirila u bilježnicu ovu. – Što je to, Isuse, što me nuka da pišem i bilježim? Što je to, Isuse? – A ja se toga toliko bojim. – I eto sakrivam bilježnicu ovu duboko, duboko među druge razne stvari – samo da je ne vidim – da mi je teže do nje – a sve to jer – da jer me mnogo plaši. Isuse, a što da pišem? Ta, ja ništa ne znam – a dani prolaze sve jedan za drugim – redaju se i nizaju jedan ovo drugi ono nosi. To zar da otkrivam? – Ili, ah, dobri Isuse, da segnem u dubinu duše svoje – ono – što se krije, što nitko do Tebe čuti ne može. Da iznesem osjećaje svoje, Isuse – ja ih samo za Tebe krijem – samo za Tebe – a Ti ih vidiš, Ti ih znadeš – nije nužno na papir da ih iznašam. Isuse, dopusti – dopusti neka ostanu skriveni – dopusti Isuse. – Mnogo mislim – često ih skupljam i na oltar Tebi kao kiticu skromna cvijeća donosim. Isuse, dopusti da ostanu duboko, duboko[49] sakriveni u duši mojoj. Hoćeš li što drugo da Ti pričam, ta, Ti sve, sve znadeš.

Da, bila sam i opet na kratkom putovanju. Malo odmora radi posla u Krašiću. – Nijesam mogla prije u praznicima jer sam morala svaki dan liječniku na injekcije. – Nijesam zadovoljan – rekao mi je liječnik zadnji dan. – Nije zadovoljan s mojim zdravljem. – A ja ne pitam zato već samo: Isuse, jesi li Ti zadovoljan? Zašto, zašto se toliko brinu za zdravlje moje. – Kako meni toliko pažnje a ja to ničim, baš ničim ne zaslužujem. I nijesu zadovoljni na moj redovni odgovor – dobro. – Da lažem, rekoše – Isuse, a Ti sam najbolje vidiš kako je meni dobro. Ti znaš sreću duše moje – pa ne bi li baš onda slagala kad bih rekla da mi dobro nije. – Ah, kad bi oni znali kako je meni dobro, koliko radosti i sreće osjećam i onda kad boli – da, kad jako boli. I baš u ove zadnje dane boli su češće i veće. I želio je vlč. o. Foretić[50] da mu kažem jedanput zaista kako stoji s mojom glavom. Isuse, nijesam se tužila. Rekla sam jer sam morala reći. Boli, da jako, jako boli. I u mozgu sve me nešto tišti i peče – pa u ušima u vratu svi zubi – toliko rekoh koliko sam izreći smjela i mogla.

Isuse, hvala. Više, više, Isuse, trpljenja – ta, to još ništa nije. A ja sad moram moliti za zdravlje. Devetnicu blaženoj Gospi od Pompeja. Ja molim, Isuse, molim za zdravlje, jer moram. Gospode, Tvoja neka se vrši sveta volja.

+++

Bože moj – sve moje![51]
7. X. 1922.

Isuse, dobri Isuse! Zašto – zašto?

Ne mogu da šutim više. – Zar činim krivo – Isuse, ne dopusti da kome dođu u ruke i ovi redci. – Ne dopusti Isuse. – Kad već ne mogu da zadržim duboko u duši skriveno – a onda daj sakriveno da ostane u bilježnici ovoj – je l’ de, Isuse – to neće nitko da ugleda – Isuse, budem li smjela spaliti? A zašto pisati? Ja se bojim. Sve me nešto plaši – što me to nuka? Isuse, zar je Tvoja želja? – Da zahvatim duboko pa da iznesem preda Te, Isuse – ono što se duboko, duboko sakrilo u duši mojoj i već dugo tamo što se krije…

Želja moja, Isuse, vruća i velika želja da Te uzljubim više, više nego Te drugi vole – Isuse, da Te najviše volim. – I s ove želje toliko puta potekoše suze niz lice moje. Zašto plačem – zar to mogu izreći kome. Zašto plačem – jer vidim mlakost svoju – vidim i slabost svoju – vidim da mnogo želim – i neku kao nemogućnost k cilju želje svoje da se približim. Pa da ne plačem onda. – I želja moja ova kao zavist neku budi mi u duši. – A to me plaši – moguće da činim krivo. – Ah, tko da me pouči, tko da mi kaže nijesam li već preduboko pala u drskosti svojoj – tko da mi kaže što je krivo da ispravim. Dobri Isuse! – Da ovdje u duši mojoj jedan veliki upitnik stoji. – Isuse, tko će ukloniti upitnike ove? Oni ječe u mojoj duši – odgovora traže – želeći ono što je pravo, što je Tebi milije i draže. – Kako želja da Te ljubim najviše – ne miruje u duši mojoj – koliko mi boli zadaje. – Nema u meni onoga žara ljubavi ko u jednog sv. Ivana,[52] ne bukti mi srce kao u sv. Franje Ksaverskoga, gori srce kao u sv. Terezije i toliko mnogih svetaca i svetica Božjih – a ipak, ipak u srcu mi želja da ljubim Isusa jako, jako – više od sviju svetaca i svetica Božjih. I onda kad osjetim nemogućnost ovu, o kako plačem – plačem. – Ali ipak nijesam još klonula. Idem naprijed željom ovom svojom. Idem naprijed – ja moram – ja hoću da ljubim Isusa više – više od sviju. – Zar je odviše drska želja ova moja? Ili moguće griješim?

I ovo još nije dosta. Zavist se uvukla u srce moje – Bože moj! Suznim očima koliko je puta osjetih u srcu. Pogledam li sliku ili kip bilo kojeg sveca ili svetice, dođe li mi u ruke životopis koje svete osobe – eto suza, eto zavisti u srcu mojemu. Ne zaviđam im na svetosti, ne zaviđam im na časti i slavi, ne ja se radujem da je s njima Bog proslavljen – zaviđam im tek na onoj velikoj ljubavi što je goiše u srcima svojim Bogu svojemu. – Ja bih htjela Boga da ljubim više – više od njih. I za ljubav ovu evo me – natjecat bih se htjela i sa nebom cijelim – Isuse, tu je on što me plaši. – Ova zavist moja je li grešna? Sve me groza hvata kad pomislim da moguće time griješim. – A što da učinim? Isuse – a ja hoću – hoću da Te jako ljubim – više od sviju.

Ljubit bih te htjela

O da mogu, ljubit te onako,
Kriste, ko što ja Te ljubit želim.
Ljubeć Tebe ja bih evo htjela
Natjecat se i sa nebom cijelim.
Ljubit bih Te htjela od svih više,
Više no Te ljube sveti Tvoji,
Više no Te anđeli ljube,
Više, više uzdasi su moji.

Isuse, kako ću Te uzljubiti po želji srca svojega.

+++

Bože moj – sve moje!
11. X. 1922.

Isuse! Krijem, krijem to duboko u duši svojoj – a tako boli. – Sve šutim i šutim i nikome ne kazujem – da niti ne pišem, jer me mnogo boli. Isuse, tek Tebi sve kazujem. Ti znaš, Tebi ništa nije sakriveno. A danas? Isuse, više ne mogu da držim – zašto, zašto to bilježim? Ah – da svaka ona riječ okrutno se kao oštri trn rinula u srce moje. – Ne zamjeri, Isuse, što suze potocima teku. – I bol ovu, da, veliku bol, Isuse, prikazujem Tebi. Još mi zuje riječi one u ušima. – Zbogom – Bog zna kada ćemo se opet sastati. – Zašto je tako otišla Danica – dobra Danica[53] od mene. Ja sam joj zar štogod skrivila? Ah, još pitam, a sigurno je mnogo, mnogo moje krivnje kad od mene toliko bježi.

Dobri Isuse! Kako se mi sastadosmo? – Ko cvjetića dva, na raznim što mjestima procvjetaše, netko ubra i u istu čašu na oltar Gospodu, da mu cvjetaju i mirišu njemu na slavu. A oni mirno i tiho cvatu i šapuću molitvice miris što ih nježan Bogu vije.

Isuse! Ima već godinica više. Prijateljstva veza kako nas čvrsto vezala. A združi nas ljubav Tvoja – iste misli, osjećaji i težnje iste. Radost jedne, radost bje i druge, žalost jedne i duge bi žalost. – Iskrenost i povjerenje – da to je ono bez čega prijateljstva pravoga zamisliti nije. – A ja – ja nijesam bila vrijedna tolike povjerljivosti sa strane dobre Danice. – O kako je to dobra i sveta duša, Gospode. – Pomislih često – pa kako ja i smijem u njezinoj blizini da stojim, kraj nje – dobre i svete duše – kraj Danice. Ja nijesam s njom postupala kako treba – zato se sad mene klone. – I odjednom, dobri Isuse, opažati stanem da se mene, da me bježi, da bježi svaku priliku gdje bi se sastati mogle. – A kad se više puta sastadosmo – bez riječi, kratka – ne odgovara na pitanja. – A bilo mi je teško, teško – jer nijesam nikada znala što je razlogom promjeni ovoj. – O, koliko sam suza prolila, Isuse – to boli – jako boli… I danas bje zgoda da ja pitam uzrok svemu tome. Kaži – rekoh, ovako ne može dalje, sve što činim krivo, rado ću popraviti. – Odgovorila mi – Isuse – Isuse. – Zar je to zaista Danica rekla. – Ne – ah, bilo to u uzrujanosti. – Ne, ne mogu toga, neću toga da govorim, – hoću da zaboravim, – posve da zaboravim, dobri Isuse. – Ja sam joj mnogo skrivila, ne zaslužujem njezine povjerljivosti i prijateljstva, – zato i reče na rastanku: Zbogom! – Bog zna kada ćemo se opet vidjeti…

Isuse, oprosti meni. O koliko sam rastužila dobru Danicu – Isuse, a budem li je smjela pogledati koji puta izdaleka? Ta, nju kad vidim, ko i mnoge svete duše, tako poželim da budem sveta – više, više od njih da ljubim Tebe.

Isuse – Isuse, eto cijelo srce moje – Tvoje je – Isuse, cijelo srce je Tvoje.

+!

Dobro čuvaj, ne raskini prijateljstva vezu
Jer je teško onda svezat opet je nanovo,
A sveže li – čvor u srijedi, ostat će jedan
Čvor, eto mnogo smeta buni prijateljstvo ovo.

Isuse! – I na ovaj način dopustio si da trpim malo. – Hvala Ti, Isuse. – Više trpjeti – više ljubiti tebe, dobri Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
24. X. 1922.

+!

U ljubavi žudim

Zašto j’ tako moja ljubav mala,
Zašto srce moje stija bije,
Zašto u njemu ljubav žarka nije,
Zašto, zašto ljubav mi je mala?

Ta u srcu bez prestanka budim
Ljubav svetu samo Tebi, Kriste.
U ljubavi i anđele iste
Da nadvisim – u ljubavi žudim.

Ljubit želim više Te od sviju,
Ljubit Tebe trepti duša cijela,
Pa kad ljubit tolika mi želja,
Zašt’ mi grudi malu ljubav kriju.

Isuse! – I opet prošlo toliko je dana. Imala sam predavanje iz matematike u VI. razredu – Hvala, Isuse, Ti si pomogao, zato je i ispalo dobro. Bilo je to 17. o. mj. na dan sv. Margarete Al.[54] U Varaždinu sam opet bila. Odvela sam tamo č. s. Angelinu, da uputi s. Piju u onim predmetima što se pripravlja za ispit. – Sad opet u školi. – Posla mnogo – hvala Bogu. – Danas tek radi neke Kumanovske proslave – nema predavanja.

Isuse! Ovih sam dana mnogo, mnogo plakala… Tamo, ah, pred tabernakulom, tamo tek mogoh se smiriti. Ti si to dopustio, Isuse. – Ti si to htio. Hvala, Isuse! Da, da – nikome, nikome, samo Tebi ljubav je moja. – Samo Tebi, Isuse. – Zar je prijateljstvo koje me vezalo za Danicu nedopušteno? Ili je ljubav bila prevelika – Isuse. – Ne, ne – ta ljubav moja oduvijek bila je samo Tebi i sada je Tebi i ja hoću samo Tebi da ostane. – A ono, ono bje ljubav, Isuse, iz ljubavi što je nikla Tvoje. I sada, i sada kad je ona daleko od mene, jer ne zaslužim da mi se približi – dobra Danica – i sada ljubav ova živi. A zar ta ljubav umanjuje ljubav onu za Tebe što gori? Isuse, i tu upitnik stoji? Ta, ja nijesam nikada osjetila nešto da mi je na put stalo ljubavi, za Tebe što se razvija u srcu mojemu. I ove male ljubavi u srcu što su stvorovima – da svima – one sve me više k Tebi dižu – ta, niklo je iz ljubavi Tvoje… Ti sam, Isuse, ljubav si ovu stavio u srce moje.

A srce moje ipak Tebi samo bije – samo Tebi, Isuse. – I ako želiš – eto spremna sam sve ostaviti – i ostavit ću, jer Ti želiš cijelo srce moje. – Isuse, evo Ti, uzmi ovo sve koje Ti već toliko puta poklonih – uzmi, Isuse. Ako želiš, izvadi ga iz grudiju – učini s njime što hoćeš – Tvoje je, Isuse! – Nijesam ga nikada dijelila, i neću da ga dijelim, Tebi, Isuse, cijelo srce predajem.

Dobri Isuse! Prijateljstvo – pravo prijateljstvo, kako je to krasna riječca. A može li na zemlji da postoji? U Tebi samo može – ali nema, nema prijateljstva nigdje do Tebe, Bože moj. Ti jedini, Isuse, prijatelj si pravi – Ti i samo Ti i sretan onaj koji nikada prijatelja ne traži do Tebe, i samo Tebe – Bože moj!

O kako mi godi tišina i samoća sobice moje. U kutu oltarić mali – cvijeća mnogo, mnogo, a međ cvijećem slabašno se krade crvenkasto svjetlo uljanice male, što do nogu kipa Srca Isusova gori. I Marijin kip tude je u cvijeću. Ta, mjesec je Gospin – listopad još teče. I ja tude – sama kako sam blizu Isusa i Marije. I kao ono nekad i opet klonem se društva i ljudi pa najvolim, što sam oduvijek volila – tišinu i samoću sobice moje. – Tek još više no do sada osjećam težnju za samoćom – više no ikada klonem se društva i ljudi – što je djelovalo tako na mene – ne znam. Bit će i ovaj nesporazumak s Danicom [Kaurić]. – A Danica? O Isuse, kako je to dobra duša – zašto sam je toliko rastužila. Sretnemo se koji puta – nasmiješimo i pozdravimo. Izmijenimo koju riječ, kao da ništa bilo nije. – Ali sve to samo su riječi i ništa više. Isuse, i na tome hvala!

+++

Bože moj – sve moje!
29. X. 1922.

Bože moj! Nedjelja je pa tek malo da odahnem. Bogu hvala! Isuse, hvala, hvala – samo ako je Tebi na slavu. Dopustio si da utješim, da umirim jedno malo nježno i čisto srce. – Već u crkvi danas kod blagoslova pristupila je k meni Jelka. – Sirotica to je, što se škola milostinjom i dobrotom nekih naših gospođa. A kad sam izišla iz crkve, ona za mnom pa će mi kroz plač: „Gospodična, ja bih najrađe pošla sad s vama. Smijem li biti uz vas?“ – O kako mi se sažali. I ja sam plakala osjetivši bol njezinu. Pošla je sa mnom – govorile smo mnogo, mnogo. – Isuse – o Tebi smo govorili. Da, govorila sam o dobroti, o ljubavi Tvojoj velikoj – o ufanju koje ne smijemo gubiti – o radosti – duhovnoj radosti – Isuse. I Tvoja ljubav taknula je srce ono malo. – Umjesto suza smiješak se pojavio na onom blijedom licu. – Gospodična – rekla mi je mala sva u radosti nekoj, gospodična, ja sam sada čisto druga no što sam bila kad sam izašla iz crkve. – Ja sam sad vesela, jako vesela i obećajem vam da neću više plakati. – Je l’ de, vi ste rekli: Bog tako hoće. – Nije znala kako da prikaže onu promjenu što je osjetila u duši svojoj. – Isuse, čuvaj dijete ovo. – Srce u nje nevino je i čisto, a sirotica što od 17 godina prepuštena sama sebi – svijetu i borbi – Isuse – ono srce čuvaj!

+++

Bože moj – sve moje!
1. XI.1922.

Dan je Sviju Svetih. – Drugi svetkuju – a ja – Isuse, imali smo pedavanje iz fizike. – Ja sam ipak dospjela biti na tri svete mise. – Isuse!

+++

Bože moj – sve moje!
5. XI. 1922.

Nedjelja je a ja opet sa predavanje fizike – Hvala Bogu! Da, niti jedan dan nemam prosto, svaki dan bio petak ili svetak (kako se ono kaže) ispunjen mi je predavanjima. Pa Bogu hvala, barem nešto radim inače bi moguće vrijeme u ludo prošlo. – A u izvršavanju mnogih vjerskih dužnosti ne smeta mi. – Isuse, hvala! – Ah, raditi, raditi da mogu mnogo, mnogo – onako na slavu Tvoju kako bi Ti htio. – A ja? Ja, Isuse, ne radim ništa – Isuse, Isuse, ima nešto što me uvelike obradovalo. Pa to da Tebi kažem? Znam, znam da je Tebi sve dobro poznato – znam da je djelo ljubavi Tvoje – znam, Isuse, ali mi je nekako bolje Tebi kad smijem reći. Ta, Ti si jedini kome ne dosadi pričanje moje. Ja znam da Ti mene ljubiš, da me neizmjerno ljubiš i slušaš sve što Ti priča moje srce – Isuse. Tebi hrlim u radosti i žalosti, k Tebi hrlim a Ti me uvijek milo primaš. I sada, Isuse, i sada ima u mom srcu i čemerne boli i radosti – da radosti velike. Čudno, je l’ de, da kome to kažem, rekao bi mi da sam luda – neka, je l’ de, Isuse, Ti me razumiješ…

Iz Sarajeva stiže mi jedan omot. – Po pismu kojim je bilo moje ime napisano. Znala sam odmah tko šalje: preuzvišeni gospodin Šarić, nadbiskup vrhbosanski. A šta šalje? Prije nego sam otvorila omot, prikazala sam Tebi, Isuse, na oltariću malom u sobici mojoj. O radosti – kad otvorih – Knjižica, koju sam više godina tražila i naći je nijesam mogla da je nabavim da ona biserna srca što u sebi kriju a za kojima je mnogo, mnogo čeznula duša moja. Knjižica: Zdravo Tijelo Isusovo – Isuse – ne ja ne mogu opisati radosti svoje – je l’ de – Tebi je znana ova radost moja. – Ali dobri Isuse – je l’ de, Ti bol onu veliku vidiš. – Rana je što jako boli – Isuse moj. – Ako je Tvoja sveta volja, Isuse, neka boli – i bol doprinosi nešto radosti duše moje. Ono je čudno stanje s dobrom Danicom, što me jako boli. – Znam, priznajem da sam kriva – nijesam postupala s njome onako kako bi to trebalo s dušom onako svetom dobrom i nježnom. – Ne mogu ispraviti, jer što je učinjeno, učinjeno je. – A šta da ispravljam – ta, za ništa me savjest ne krivi. Sve što učinih (ne žalim) bila mi je kršćanska dužnost. Ali ipak – ne to već moguće je drugi kakvi uzrok. Po riječima njezinim – znam – ah, one riječi – ne neću da ih se spominjem, hoću da zaboravim. – Dobra Danica da je ono govorila. Hoću da zaboravim – zato i šutim o krivnjama, koje mi ona predbacuje. – Da ja znam drugo šta, gdje sam joj učinila krivo, – ja bih rekla – i ako treba ja ono okajala grijehe svoje – Isuse moj dobri. – Nije meni što ja trpim kraj toga, a trpim mnogo – već se bojim da i ona dobra ne pati. – Takva bol u duši da je muči kao mene – pa svemu još ja sam uzrok. – Ali ona dobra čemu da pati kad kriva nikako nije – ta, krivnju vidim sve na sebi. – A sve se bojim da ona ipak malo pati. Muči je znam briga da mi duguje nešto – a ja ne znam, ne mislim na dug nikakvi. – Sirotica, rekla mi je neki dan, kad smo se slučajno srele i izmijenile posve mirno nekoliko riječi, – rekla mi je: Molim Te, ustrpi se – nemam još novaca da Ti vratim. – A ja i ne mislim na nekakvi novac, počela sam o drugom razgovor. – Dobrom Bogu duguješ i Ti i ja. – Ja ne mislim na nikakvi dug. Po tome mislim da je briga muči, beskorisna briga – a moguće još i bol onaka kao mene. Zašto se sve nekako izmičemo jedna drugoj. Kao baš pažnja da je posebno e da se mimoiđemo. Ona dobra što misli i kako misli ne znam – je li me baš svoje volje i namjerice izbjegava – ne znam. – A ja? – Ja se ne usudim približiti njojzi. Moguće bi joj bilo krivo, moguće joj smetam – Isuse…

+!

Kriste, samo tebi

Kome, kome da otkrijem
Srce što mi krije,
U bolima da mi dušu tješi,
U radosti da se sa mnom smiješi.
Kome srce da otkrijem svoje?

Ah Isuse, Tebi samo
Ne dosadi nikad
U bolima kad Ti puno tuge
Duša moja riječi zbori duge,
Il’ kad radost Tebi priča svoju.

Zato uvijek hrlim k Tebi,
Kriste, samo Tebi,
I kad duša bol mi kakvu krije
I s radosti kad se ona smije,
Jer tek Ti si prijatelj mi pravi.

+++

Bože moj – sve moje!
19. XI. 1922.

Mnogo, mnogo prošlo je već dana – a slobodnoga vremena nimalo – pa ništa ne bilježim – a s druge strane sve se nekako bojim.

Isuse! Ovi dani što minuše tako brzo puni bjehu dubokih osjećaja, mnogi od njih puni i bola i tuge a i borbe duševne teške. Isuse, Isuse, bila je nekoliko puta Danica kod mene. Trebala je nešto da joj napravim. I suknju sam joj sašila od onoga što sam za sebe kupila. Ta, njoj više treba. Isuse, hvala! Nije više tako napeto stanje između mene i nje. Bogu hvala, ja sam tako sretna. Ne težim ja za ne znam kakvim prijateljstvom i povjerljivosti. Toga meni ne treba. Prijatelj pravi možeš biti samo Ti, Isuse! – bilo mi je samo utoliko da se izgladi e se može bez teškoće da govori – da ne bude toliko nemira u duši. A to je postignuto.

Isuse, hvala! Ali ima druga neka bol duševna, što u ove dane razmahala grane, razorila mir što vladao je dušom. Isuse, Isuse, daj da se popravim – ja bih htjela dobra da budem, da Te ljubim mnogo, mnogo, jer dugujem mnogo. Kako su mi dani poslom zaokupljeni (ta u školi sam svaki dan izjutra od 8 sati pa do 1 sat, a poslije podne od 2 pa do 7 ili 8 sati). Malo mi preostaje vremena za molitvu. Ustanem istina rano pa onda obavim i molitve i razmatranje i kod svete mise budem – pa onda tek navečer poslije škole još načasak u crkvu. I vrijeme putem što prolazim određeno je za molitvu. A sve je to tako malo, često i rastreseno, pa nije li to krivo, Isuse, da je nastalo ono čudesno stanje. Ah, kako ja Tebi uzvraćam ljubav. Vidim mnoge kako pobožno mole a ja – molitve moje rastresene – da ja moram upravo tjerati misli od sebe, velikom se borbom sabirati moliti da mogu. A molitva ova, Isuse? Da plačem – i plačem… A uz to one neprestane sumnje što me salijetaju vjerska… – Ja ih prezirem i tjeram, a ipak toliko me muče. – Znam, plod su nekih predavanja koje sam čula u zadnje vrijeme. Isuse, hvala! Danas već mnogo bolje – Isuse, daj, daj u kušnji i u borbi ovoj da ustrajem – za ustrajanje treba mnogo moliti – Isuse, ja molim premalo? Ali ja Ti ko molitve i rad svoj prikazujem – dobri Isuse! Ne bojim se borbe jer znam, Ti me nećeš ostaviti…

+++

Bože moj – sve moje!
3. XII. 1922.

Dobri Isuse! Jedan smiješak bio je dostatan da rasprši bol i tugu duše moje. O Bože, kako si Ti dobar. Brineš se za cvjetiće u polju, za ptičice uokolo što lijeću, za sve se brineš – i za sirote svoje – Bože moj, pa da onda ne stanem i čudim se i divim velikoj ljubavi i dobroti Tvojoj. Da i prava čudesa činiš jer Te ljubav nagoni na to. Gospode, hvala!

Samo ja ne znam kako sam zavrijedila baš ja da budem oružje u Tvojim svetim rukama. Ah, kad bih barem mogla biti dostojno, njim da se Ti veliki Bože poslužiš. – Ti koji nad anđelima gospoduješ, nebo i zemlja klanjaju se Tebi, Ti si se poslužio sa mnom jednim od najnemoćnijih stvorova zemaljskih, da izvedeš djelo moguće maleno u očima drugih, a ipak djelo vrijedno hvale. Ti si, Gospode, dao i volje i snage a da nije djelo moje, vidim najbolje ja – jer sam učinila nešto što niti pravo razumijem, niti znam, a niti sam učila kada. Izvadila sam iz banke, pa čemu u banci novci da stoje, izvadila sam 1500 K da joj kupim tkaninu za topli kaput da se ne smrzava na ovoj zimi. A zašto? – Tko će? Ta švelja traži 1500-2000 K. I odlučila sam se ja premnijesam učila šivati, a niti sam kada radila što takova. Znam, Bog će mi pomoći. – I Bog je pomogao. – Gotovo je i kako dobro i kako lijepo. Gospode, hvala!

+++

21. XII. 1922.
Bože moj – sve moje.

U blizini a ipak izdaleka – Isuse moj – Bože moj. U blizini, a ipak izdaleka, nije li čudno ovo kad se čuje samo. Ali jest Isuse, ja sam Ti danas tako blizu, a ipak sam daleko od Tebe – Isuse moj. Tišina i sveti mir oko mene. Mrak je već davno spustio koprenu svoju, a preda mnom tek svjetlo svijeće gori. Tišina je nijema, tišina da, tek čujem kucaje srca mojega. Kuca, o kako živo kuca, ko da je zaboravilo na one gorke suze boli što ih je još danas puno čemera, puno tuge i boli prolilo je toliko. A kako, a kako da ne bije živo, kako da i grudi ne razbije, kad je blizu tako blizu svog Isusa. Tišina oko mene, tek nisam u sobici svojoj, ali ipak na mjestu meni tako milom, tako dragom. Isuse, tu sam u samostanu. Pa kad eto minu ljeto, treba da Ti zahvalim na milostima, ali tolikim milostima, što si ih udijelio meni. Gospode, Ti nemaš granice u ljubavi svojoj. Ti ljubiš i ljubiš, sve više ljubiš, ljubiti nikad ne prestaješ. Tko da dokuči ovu beskrajnu ljubav Tvoju. I tu ljubav, tu veliku ljubav Ti si meni upravio, meni a ja nikako, ne zavređujem, Gospode. Vodio si me cvjetnim poljanama, duhovnih naslada i utjeha. Dopustio si da ko leptir lijetam od cvijeta do cvijeta i srčem požudno bezbroj milosti Tvojih štono si mi objeručke dijelio i nudio. A ja nijesam bila lijena. Kako sam marno sakupljala milosti Tvoje. – A bilo ih je mnogo, mnogo – tko bi mogao sve da nabroji. Blagoslova i veselja u radu, u duhovnom životu. Vodio si me širom svijeta svagdje da upoznam veličinu, mudrost i ljubav Tvoju. Dalmacija, more, Bosna, Sarajevo, to sve da opisujem. Ta, opisala sam već jednom. Gospode, kako me je tude pratila ljubav Tvoja. U svakom većem i manjem mjestu dočekao si me – Ti, Isuse. Nesakriven u oltaru, već izložen na klanjanje. O Isuse, kad bi izreći mogla koliko si mi ljubavi i milosti udijelio. A onda dalje putovanje u Beč, Prag – Italija, a vrhunac svega Rim. Što sam tamo vidjela, naučila i osjetila, ne mogu izreći. A kod Svetoga Oca pape – Isuse, Isuse, ne mogu više, ta, to je odviše – Gospode, odviše. A ljubavi Tvojoj to sve ne bje dosta. Duši mojoj Ti si više namijenio. Ti je želiš uzdići iznad svega što je materijalno, što je svjetsko, zato si je najednom poveo na put posve drugi. Umjesto poljane cvjetne, odveo si je najprije u pustoš neku. Je l’ de, dušu da kušaš, da vidiš ljubi li Te ona radi dobra štono joj ga daješ ili zbog Tebe sama da li Te ljubi. Ljubav prava žrtve prinosi, ljubav prava trpi i podnoseći sve, za volju onoga koga ljubi, zato je nesebično ljubi. Takovu ljubav tražiš i od mene. Gospode, znam da me hoćeš. Kušnju tešku, ah, tešku poslao si na me. O kako su oštri bridovi križa štono si ga stavio na slaba ramena moja. Ali ja ga nosim i kroz potoke suza i kroz jauk od boli ja ga rado nosim, noseći ga Tebi boli prikazujem i nosit ću ga ako želiš tako i kroz cijeli život. A u čemu teškoća toliko? Duhovnu si sušu poslao na me, ne to ne bje dosta, duševnu borbu o vjerskim nekim stvarima, odvratnost od molitve, a najteže što se osjeća je i zapuštenost i osamljenost. I Ti si me ostavio, i ako ne vjerujem u to, ipak ovu osamljenost osjećam. Kao da me tjeraš od sebe, a to boli, boli – Gospode, mnogo boli. I svaku mi utjehu uskraćuješ, svaku utjehu. Ne dopuštaš da me tko sasluša da mi utješnu riječ kaže. Oduzeo si mi jedinu dušu koja mi bje kao dobri prijatelj. Je l’ de, previše je bilo sklonosti za dobru Danicu [Kaurić] jer želiš, kako ono kaza, cijelo, cijelo moje srce. Bilo je i to mnogo boli. Isuse, srce je bilo cijelo Tvoje, da i sada, i sada je Tvoje, samo Tvoje, u njemu nema više ni jednog trunka što Tvoje ne bi bilo. Ti si sam sve do korjena iščupao makar bje kraj toga i boli mnogo. Isuse dobri, daj ovo srce uvijek samo Tvoje da ostane. Ni to Tebi nije dosta. Baš hoćeš da imaš srce i dušu moju, pa je ostavljaš samu, posve samu, daješ teško tu samoću da osjeća. O koliko puta sam zavapila – Isuse moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Ili u boli, onako boli grozničavoj, boli što mal u zdvojnost ne obori. O Bože, kako si Ti okrutan – Jesam li time sagriješila, Gospode? I još uvijek ne popuštaš, već odvraćaš lice svoje od mene i dušu mi mučiš, mnogo mučiš. A na sve to što danas Ti kažem? Hvala, Gospode! Hvala, Gospode, hvala, Gospode, jer ja znam da je eto samo dokaz jedan velike beskrajne ljubavi Tvoje. Bij, udaraj, tuci kako Te volja, i kako dugo želiš, ja ću trpjeti, rado trpjeti, pa želiš li i cijeli moj život – i sve boli svoje radosno ću prikazivati Tebi – Tebi, Isuse, za sve one velike nakane Tvoje, za nakane koje Ti želiš da ih prikažem, da, da, Isuse, za spasenje duša mnogih. I ako pošalješ bol još veću i ako još više odvratiš lice svoje od mene, da i ako me otjeraš, ja Te neću ništa manje ljubiti. Suze moje bit će cvjetići što ih Tebi prikazujem, drugo kad nemam. Zar samo onda da ljubav gori kad vodiš cvjetnom poljanom, utjeha duhovnih, a do puta trnova kad se dođe da ljubav utrne. Ne, ne Isuse, Ti znaš moju želju, želju veliku, želju moja ljubav najveća da bude, da od sviju ja Te najviše uzljubim. I nećeš me ostaviti. Pošalješ li boli najteže, dugo brojne bez odmora – do konca života, vodiš li mi unaprijed dušu najosjetljivijim trnjem, ni trunka od svoje želje ne odustajem. I odvrati lice svoje i uskrati mi utjehu svaku, ljubit ću Te ipak, jer Ti si Bog moj – Isuse, Bože moj, Ti si Bog moj, šta hoću više. Ti si Bog moj – Isuse, ne znam i ne mogu no reći: Hvala!

+++

Pred božićnim drvcem, eto

Božićno je okićeno drvce,
Svjećice na njemu male gore.
Raduju se pa sve nešto one
Malom Isusu sa mnom tiho zbore.

O Isuse, dobri, mili, zlati
Ti k nama došao si s neba
Da nam pružiš radosti veselje,
Da nam dadeš sve što nama treba.

Tu nas vidiš uz božićno drvce,
U veselju sakupljene tude,
Tvoj blagoslov sveti nek nas prati,
„Sretan Božić“ svima neka bude.

Ljubici Ivančić [posvećeno]

+++

21. XII. 1922.

Bože moj – sve moje.

U blizini a ipak izdaleka – Isuse moj – Bože moj. U blizini, a ipak izdaleka, nije li čudno ovo kad se čuje samo. Ali jest Isuse, ja sam Ti danas tako blizu, a ipak sam daleko od Tebe – Isuse moj. Tišina i sveti mir oko mene. Mrak je već davno spustio koprenu svoju, a preda mnom tek svjetlo svijeće gori. Tišina je nijema, tišina da, tek čujem kucaje srca mojega. Kuca, o kako živo kuca, ko da je zaboravilo na one gorke suze boli što ih je još danas puno čemera, puno tuge i boli prolilo je toliko. A kako, a kako da ne bije živo, kako da i grudi ne razbije, kad je blizu tako blizu svog Isusa. Tišina oko mene, tek nisam u sobici svojoj, ali ipak na mjestu meni tako milom, tako dragom. Isuse, tu sam u samostanu. Pa kad eto minu ljeto, treba da Ti zahvalim na milostima, ali tolikim milostima, što si ih udijelio meni. Gospode, Ti nemaš granice u ljubavi svojoj. Ti ljubiš i ljubiš, sve više ljubiš, ljubiti nikad ne prestaješ. Tko da dokuči ovu beskrajnu ljubav Tvoju. I tu ljubav, tu veliku ljubav Ti si meni upravio, meni a ja nikako, ne zavređujem, Gospode. Vodio si me cvjetnim poljanama, duhovnih naslada i utjeha. Dopustio si da ko leptir lijetam od cvijeta do cvijeta i srčem požudno bezbroj milosti Tvojih štono si mi objeručke dijelio i nudio. A ja nijesam bila lijena. Kako sam marno sakupljala milosti Tvoje. – A bilo ih je mnogo, mnogo – tko bi mogao sve da nabroji. Blagoslova i veselja u radu, u duhovnom životu. Vodio si me širom svijeta svagdje da upoznam veličinu, mudrost i ljubav Tvoju. Dalmacija, more, Bosna, Sarajevo, to sve da opisujem. Ta, opisala sam već jednom. Gospode, kako me je tude pratila ljubav Tvoja. U svakom većem i manjem mjestu dočekao si me – Ti, Isuse. Nesakriven u oltaru, već izložen na klanjanje. O Isuse, kad bi izreći mogla koliko si mi ljubavi i milosti udijelio. A onda dalje putovanje u Beč, Prag – Italija, a vrhunac svega Rim. Što sam tamo vidjela, naučila i osjetila, ne mogu izreći. A kod Svetoga Oca pape – Isuse, Isuse, ne mogu više, ta, to je odviše – Gospode, odviše. A ljubavi Tvojoj to sve ne bje dosta. Duši mojoj Ti si više namijenio. Ti je želiš uzdići iznad svega što je materijalno, što je svjetsko, zato si je najednom poveo na put posve drugi. Umjesto poljane cvjetne, odveo si je najprije u pustoš neku. Je l’ de, dušu da kušaš, da vidiš ljubi li Te ona radi dobra štono joj ga daješ ili zbog Tebe sama da li Te ljubi. Ljubav prava žrtve prinosi, ljubav prava trpi i podnoseći sve, za volju onoga koga ljubi, zato je nesebično ljubi. Takovu ljubav tražiš i od mene. Gospode, znam da me hoćeš. Kušnju tešku, ah, tešku poslao si na me. O kako su oštri bridovi križa štono si ga stavio na slaba ramena moja. Ali ja ga nosim i kroz potoke suza i kroz jauk od boli ja ga rado nosim, noseći ga Tebi boli prikazujem i nosit ću ga ako želiš tako i kroz cijeli život. A u čemu teškoća toliko? Duhovnu si sušu poslao na me, ne to ne bje dosta, duševnu borbu o vjerskim nekim stvarima, odvratnost od molitve, a najteže što se osjeća je i zapuštenost i osamljenost. I Ti si me ostavio, i ako ne vjerujem u to, ipak ovu osamljenost osjećam. Kao da me tjeraš od sebe, a to boli, boli – Gospode, mnogo boli. I svaku mi utjehu uskraćuješ, svaku utjehu. Ne dopuštaš da me tko sasluša da mi utješnu riječ kaže. Oduzeo si mi jedinu dušu koja mi bje kao dobri prijatelj. Je l’ de, previše je bilo sklonosti za dobru Danicu [Kaurić] jer želiš, kako ono kaza, cijelo, cijelo moje srce. Bilo je i to mnogo boli. Isuse, srce je bilo cijelo Tvoje, da i sada, i sada je Tvoje, samo Tvoje, u njemu nema više ni jednog trunka što Tvoje ne bi bilo. Ti si sam sve do korjena iščupao makar bje kraj toga i boli mnogo. Isuse dobri, daj ovo srce uvijek samo Tvoje da ostane. Ni to Tebi nije dosta. Baš hoćeš da imaš srce i dušu moju, pa je ostavljaš samu, posve samu, daješ teško tu samoću da osjeća. O koliko puta sam zavapila – Isuse moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Ili u boli, onako boli grozničavoj, boli što mal u zdvojnost ne obori. O Bože, kako si Ti okrutan – Jesam li time sagriješila, Gospode? I još uvijek ne popuštaš, već odvraćaš lice svoje od mene i dušu mi mučiš, mnogo mučiš. A na sve to što danas Ti kažem? Hvala, Gospode! Hvala, Gospode, hvala, Gospode, jer ja znam da je eto samo dokaz jedan velike beskrajne ljubavi Tvoje. Bij, udaraj, tuci kako Te volja, i kako dugo želiš, ja ću trpjeti, rado trpjeti, pa želiš li i cijeli moj život – i sve boli svoje radosno ću prikazivati Tebi – Tebi, Isuse, za sve one velike nakane Tvoje, za nakane koje Ti želiš da ih prikažem, da, da, Isuse, za spasenje duša mnogih. I ako pošalješ bol još veću i ako još više odvratiš lice svoje od mene, da i ako me otjeraš, ja Te neću ništa manje ljubiti. Suze moje bit će cvjetići što ih Tebi prikazujem, drugo kad nemam. Zar samo onda da ljubav gori kad vodiš cvjetnom poljanom, utjeha duhovnih, a do puta trnova kad se dođe da ljubav utrne. Ne, ne Isuse, Ti znaš moju želju, želju veliku, želju moja ljubav najveća da bude, da od sviju ja Te najviše uzljubim. I nećeš me ostaviti. Pošalješ li boli najteže, dugo brojne bez odmora – do konca života, vodiš li mi unaprijed dušu najosjetljivijim trnjem, ni trunka od svoje želje ne odustajem. I odvrati lice svoje i uskrati mi utjehu svaku, ljubit ću Te ipak, jer Ti si Bog moj – Isuse, Bože moj, Ti si Bog moj, šta hoću više. Ti si Bog moj – Isuse, ne znam i ne mogu no reći: Hvala!

Bože moj – sve moje!
27. XII. 1922.

Ovih dana teške duševne borbe, ovih dana štono bjehu ispunjeni mnogim, mnogim poslom, nijesam mogla, a niti dospjela štogod da zabilježim – a potrebu osjećala sam veliku, jer je kušnja, a i borba teška. Umorna sam i od rada – i od rada i od boli duše moje – umorna sam – dopusti, dobri Isuse, da na Srce presveto Tvoje prislonim izmučenu glavu svoju (ko sveti Ivan što je smio, a kojega svetkovinu danas slavimo). – O koliko ima da Ti kažem…

Isuse moj – Bože moj!

Bože moj – zašto si me ostavio? – Suza nema dosta, štono bi mogla bol duše iznijeti moje. Duboko, duboko bol je ova usjekla se u dušu pa boli – boli. Zar da ne plačem – kad mi se evo čini i sam me je Isus ostavio. Zaista jedini prijatelj, koji može prijatelj pravi da bude. Isus je odvratio lice svoje od mene – nije li to bol koja sve boli nadmašuje – nije li to bol koja obara zbog teškoće svoje. – Gospode, bol ova može li se podnijeti? – Isuse, Bože moj, zašto si me ostavio? – Radi zloća i nesavršenosti mojih?

Mnogo već ima vremena što se ova bol potajice razvija u duši – a sada baš na Božićne blagdane razbukti se toliko ni kriti ne mogu – da – jedva da je nosim. Gospode, Ti si dopustio – to je kušnja, je l’ de, što mi je šalješ. Teška je i gorka, ali od Tebe je. Hvala Ti, Gospode! Neka traje kako je dugo Tvoja sveta volja, neka još i teža bude, udari, Gospode, udari oštrim bičevima – tek ljubav i milost svoju mi ne uskrati, jer bez nje kako bih mogla ustrajati u borbi. – Gospode, mnogo razmišljam kako se ovo čudno i teško stanje uvuklo u dušu moju – tražim uzroke i krivnju nalazim na sebi… O, kako me boli nezahvalnost moja. – Kolike si milosti udijelio baš godine ove. – Da nabrajam – ah, toga je toliko. Dalmacija, Solin, – Bosna, Sarajevo – Beč, Prag – Italija – ah, Rim – Rim a vrhunac svega kod sv. Oca Pape – Gospode – kad se toga spomenem, kako da ne plačem gledajući crnu nezahvalnost svoju. Umjesto ljubavi – što Ti uzvraćam. – Hladnoću – mlakost, prezir. – Pa kako se razvila ova borba u duši mojoj?

Veliki se razbuktio žar ljubavi i vjerskog osvježenja upoznavši, Gospode, putujući po svijetu. – Gledala sam otvorenim očima širom svijeta djelo ruku njegovih i divila se i klanjala u duhu Mudrosti neizmjernoj. I radost bi velika i ljubav se raspali i ponosno sam koracala, ponosno govorila: To je Bog moj! – A Rim – bio je vrhunac svega – da sve što je već ionako čvrsto stajalo u duši mojoj više još bje učvršćeno. – I najednom – ne znam kako i zašto baš za vrijeme duhovnih vježbi uhvati me mlakost neka. – Da, početak bje samo duševna suša. – O kako sam ja obavila one duhovne vježbe. – Molitva bila mi je prisiljena – da i bez ikakva sveta osjećaja – naprotiv postajala mi odvratna. – Prepadoh se toga – što da učinim nijesam znala. – Molit ću odlučih više, molit ću više no sam do sada molila makar se i volja moja protivila tome. Treba da svladam volju, razum jer mi govori moliti da mi sada više treba no ikada. – I molila sam, prem mi molitva bila nemila – ah, koliko rastresena. – Ipak ja sam molila. – A Isus – je li primio ovu molitvu moju? Ne znam – ali kao da nije jer sve više osjećah kako odvraća lice svoje od mene. – I ja nisam prestala moliti. Zaklinjala sam ga neka prime molitvu moju ovakovu kakva jest. – Da mogu bolje, molila bih bolje. O koliko puta sam vapila suznih očiju za milost. – Prolazili tako dani – prolazili tjedni i mjeseci prolazili a u duši stija razvijala se borba i bol sve je više rasla. – Odbijala sam misao svaku, odbijala sam suhoću ko napasti koje me hvataju, nastojala sam moliti vruće a ono suša – suša sve veća. – Bilo istina za dan koji i odmora malo – koji smiješak primamio me Spasitelju bliže – a onda opet kao da me sve tjera od sebe. – Odvratio je Gospod lice svoje od mene – da počeo mi utjehe kratiti. Jedno povjerljivo prijateljstvo – samo od sebe se bez uzroka utrnulo. Povukla se dobra Danica – i to je bilo boli mnogo. Prije saslušala bi me, govorila povjerljivo sa mnom. – I to – da valjda je bilo previše naklonosti s moje strane dobroj Danici. – Pa ništa, nema je više u mojoj blizini. Čudno to da i spominjem – a posve je i razumljivo. Zar je vrijedno uza me da se muči.

A i ovaj rastanak, Isuse, jedan je oštri trn u dušu što se vinuo moju. Umorila sam se mnogo – a ipak zašto se koji puta tako bolno spomenem toga? Zašto me duša zaboli onda? Dobri Isuse, kriva sam, znam. Previše je u srcu mojemu bilo osjećaja za dobri jedan stvor – a Ti hoćeš moje srce – da moje srce samo Tvoje da bude. – Evo Ti, Isuse, evo Ti srce moje. – Ništa više nema u njemu, sve sam iščupala – korjenom izvadila. Ništa više nije u srcu, samo je Tvoje. I duševne razne nemire pomalo je sve više oduzimao mi Gospod utjehe. Dođoh u ispovjedaonicu da se potužim, da se izjadam za savjet u napastima i borbama teškim da pitam – a ono – ili ne dobijem odgovora – ili nije vremena ili on sa mnom da ne gubi vrijeme i slično. – A to me još više oborilo u teškim časovima. Niotkuda riječi utjehe. Nikoga nemam za savjet da pitam – nikoga da mu povjerim teško stanje moje duše. Svi, svi me ostaviše. – Teško je to za slabašno ljudsko srce, ali ne marim, ne marim – ja nikoga ne trebam. Bog samo meni je dosta. Ali jao – mene je i Bog ostavio. Taj osjećaj osamljenosti tako je strašan. – Bog me je ostavio. – Bože moj zašto! Zašto odvraćaš od mene lice svoje, Gospode? Zašto Te ne osjećam više uza se? Bože, Bože, zašto me tjeraš od sebe? Može li bol koja veća da bude od ove. – Sama, posve sama, ostavljena od sviju – i od Boga ostavljena. – Bol je na časove tako velika, te mislim satrt će me jer se toliko podnijeti ne može – grčeviti plač kao da malo olakša bol ovu, a onda bol još veća pa mi duša tupo samo zuri – pogledom nešto traži i ne nalazi onoga, koji joj boli toliko zadaje – a duša moja zašto toliko pati – jer ljubi i jer hoće mnogo da ljubi. I u boli svojoj zavapila je više puta: „O Bože, zašto si tako okrutan sa mnom? Oprosti, oprosti, Gospode, za riječ mi ovu. – Daj, muči me još više, udaraj, bij, niti trunka nećeš ugasiti ljubav moju. – Naprotiv, Ti je samo raspiruješ. Da, ja hoću da Te ljubim više, više nego Te ljube drugi. – Bože moj, tjeraš me od sebe – ostavljaš me. – Znam, ja nisam vrijedna u blizini Tvojoj da stojim, ali ipak jedno Ti kazujem i neprestano ponavljam, Gospode: Ostavi me, tjeraj me, muči me još i više, satari me bolima, ta, ja i ne zavrijedim drugo. – I ako me ostaviš, i ako me otjeraš, ja ću ipak dolaziti, i ako ne smijem blizu, stajat ću izdaleka i upirati pogled svoj u Tebe, slijedit ću samo Tebe – pa ako me Ti i ne ljubiš i prezreš, ja ću ipak ljubiti Tebe. – I jedno samo molim, Gospode – ne da umanjuješ muke i boli, ne – više, više dopusti trpjeti da smijem – ne da skratiš vrijeme kušnje i borbe – ne – već molim milosti mi ne uskrati u kušnjama i bolima ustrajati da mogu – Gospode, ustrajati do konca.

A sebe eto predajem u ruke Tvoje. I čvrsto vjerujem Ti da si uza me iako mi se čini da si veoma daleko, Ti da me ljubiš iako osjećam Tvoj prezir. – Hoćeš li ovako, Gospode, i do kraja moga života – evo me – a samo milost molim u borbi ustrajat da mogu. – Dopustio si kušnju ovu, znam, Tvoja to je sveta volja, a ja, Gospode, ja se radujem, što se na meni tako nevrijednoj vrši voja Tvoja sveta. – Eto u boli mojoj i radostima Božja volja vrši se na meni.

Pitam se toliko puta – zašto, zašto je Gospodin odvratio lice svoje od mene. – Čudno pitanje. – Ah, ali kad pogledam malo dušu svoju – sva se zgrozim – pa kako onda Bog, koji je sama svetost lica svoga ne odvrati od mene. Oh – kako strašno nakažena duša moja – gadna je, gadna je. – Odakle u njoj suša ona – i suha je i suha i ledeno hladna – nema u njoj nimalo topline i žara. Molitva – to joj je na silu mnogo puta i odvratna. Pa ona pitanja, one sumnje kako je nagrđuju. – Bog me ostavlja – zašto ga ja toliko ljubiti želim? Želja je moja da ljubim Boga više od sviju. Znam, to postići ne mogu, a ipak želim. Nisam li luda? Ima li smisla ova moja želja? Kako ja smijem moliti toliko. Kako čudno promatram život svetaca. – I pomisao na samostan bila mi već čudna – pa čemu – ima li smisla? – Pomišljala sam i na svijet i na život – tako mi je odvratan – gadan – više ni časa ne mogu sebe zamisliti bez samostana. Zašto sam ja tako čudno stvorenje. – Koliko milosti primala je duša moja od Boga – a ne uzvraćam ja to Bogu nikako – tek suhoćom, mlakošću. Zaviđam drugima koji se pobožno mole, zaviđam svima koji ljube Boga više od mene. – Osjećam osamljenost, zapuštenost i to me boli. Nemarnost moja u molitvi…

Još časaka nekoliko i uminut će godina ova. Za sve milosti zahvalit ne mogu, ali jednu tek čuj riječcu: Hvala!

U novu me uvedi godinu. – Pa budeš li dao radosti ili tuge, boli ili utjehe, sve Ti evo već na pragu ove godine nove prikazujem – Ne znam što sve krije u sebi, tek znam mnogo, mnogo odlučnih u njoj da je časova i čina za mene. Gospode, samo mi ljubavi i milosti svoje podaj i dosta mi je…

U Varaždinu, 31. XII. 1922., 11 sati uvečer


[1] Mišljenja smo da je Danci duhovni vođa savjetovao da ne uči kasno u noć.

[2] Bože moj – sve moje!

[3] Moj grijeh, Gospodine!

[4] Smiluj mi se!

[5] Inicijali latinski znače: Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[6] Danica Kaurić stanovala je u Novoj Vesi 29 u Zagrebu.

[7] Danica je u bilježnici ostavila prostora ali nije ništa dopisala.

[8] Dvije riječi nečitljive.

[9] Dr. Božidar Širola, daničin brat, muzikolog i skladatelj.

[10] Ovo upućuje na to da se Danica bičevala.

[11] Riječ prepisana točno kako je u Dnevniku, a najvjerojatnije bi mogla biti izvidljivost.

[12] Moguće je da su svi ovi spisi bili kod p. Karla Leopolda, DI, koji je, u to vrijeme bio prrefekt sjemeništu u Travniku.

[13] P. Karlo Leopold, DI. 1921. premješten je iz Zagreba u Travnik za prefekta u Dječačkom sjmeništu gdje je ostao do 1924. god., a zatim je premješten u Sarajevo.

[14] P. Karlo Leopold, DI.

[15] P. Josip Vrbanek, DI, tadašnji urednik Glasnika Presvetoga Srca Isusova. Sada možemo sigurno ustvrditi da su p. Leopol i p. Vrbanek čitali Daničine spise: pjesme, dnevnik i bilješke.

[16] Čini se da je p. Karlo Leopld dao p. Josipu Vrbaneku Daničine spise na čitanje, jer Danica navodi da ih p. Vrbaneku nije dala.

[17] P. Ante Alfriević, DI. (26. 1. 1875. – 17. 1. 1945.).

[18] Danica je ovaj tekst napisala nakon putovanja. Zato i nosi datum: U Zagrebu, 21. travnja 1922.

[19] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju!

[20] Danica je relativno mnogo putovala. Bila je u Rimu, Veneciji, Pragu, Beču, Beogradu, Varaždinu, obišla je Bosnu i Dalmaciju, Radila je u Krašiću i Crikvenici. Posjetila je i neka druga manja mjesta.

[21] P. Michael Werner, DI. (Pravo ime: Vincentius Hübe, 6. 6. 1878. – 14. 1. 1946.).

[22] Don Frane Bulić (4. 9. 1846. – 29. 7. 1934.), svećenik, arheolog i povjesničar umjetnosti i konzervator starina. Povjesničari ga rado nazivaju: „Otac hrvarske arheologije.“

[23] Minarete.

[24] Hodža.

[25] Dr. Ivan Evanđelista Šarić, vrhbosanski nadbiskup, rođen 27. 9. 1871. u Travniku, umro 16. 6. 1960. u Madridu. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Sarajevo 24. 4. 1997. i sutradan svečano sahranjen u kripti crkve sv. Josipa u Sarajevu. Nadbiskup Šarić bio je pjesnik i prevoditelj dokumenata Svete Stolice s latinskoga. Preveo je Bibliju s grčkog i hebrejskog jezika, ali se pomagao latinskim i njemačkim prijevodima.

[26] Sjemenišna crkva posvećena sv. Ćirilu i Metodiju. Budući da su isusovci djelovali u sjemeništu, uvijek su je vjernici nazivali „isusovačka crkva“.

[27] P. Karlo Leopold, DI. (14. 2. 1885. -15. 12. 1956.). Tada je bio prefekt sjemeništa u Travniku.

[28] Jedna riječ nečitljiva.

[29] Riječ nečitljiva.

[30] Riječ nečitljiva.

[31] Tri riječi nečitljive.

[32] Prag.

[33] Dvije riječi nečitljive.

[34] Jedna riječ nečitljiva.

[35] Kruna – tadašnja valuta.

[36] Dozvolio joj je ispovjednik da smije raditi dulje.

[37] Rekao joj je p. Michael Werner, DI.

[38] Tri riječi nejasne.

[39] Danici Kaurić.

[40] Dvije riječi nečitljive.

[41] Danica se bičevala.

[42] Časne majke.

[43] Jedna riječ nečitljiva.

[44] Ad maiorem Dei gloriam! – Na veću slavu Božju.

[45] Neka bude volja Tvoja!

[46] Malo nejasno.

[47] Dr. Ivan Evanđelista Šarić, nadbiskup vrhbosanski.

[48] Prije svakog nadnevka Danica Širola stavlja svoju lozinku: Bože moj – sve moje!

[49] Da se jače izrazi Danica rado ponavlja riječi.

[50] P. Bruno Foretić, DI. (24. XII. 1880. – 25. I. 1941.).

[51] Danica prije svakog nadnevka stavlja: Bože moj – sve moje!

[52] Vjerojatno Danica misli na sv. Ivana Berchmasa.

[53] Danica Kaurić, njezina prijateljica. Danica Širola sačuvala brojna pisma Danice Kaurić, kao i ova njezina.

[54] Sv. Margareta Marija Alacoque.