Pater Rupert Rozmarić, OFM

PATER  RUPERT  ROZMARIĆ I BOLESNIČKO DUŠOBRIŽNIŠTVO U SLAVONSKOM BRODU

Vjesnik Biskupije đakovačke  i srijemske
br. 5, 2002. g. str. 313.

Autor ovoga članka P. Domagoj Šimunović OFM, ovim svojim člankom o p. Rupertu i bolesničkom dušobrižništvu u Slav. Brodu nadopunja prethodni članak objavljen u istom Vjesniku br. 3, 2002. g. pod naslovom „Prikaz bolesničkog dušobrižništva u Biskupiji đakovačkoj i srijemskoj“. Pater Domagoj na temelju dokumentacije sačuvane u Arhivu slavonskobrodskog franjevačkog samostana donosi ove podatke o angažiranosti p. Ruperta u apostolatu bolesnika.

„Drago nam je što se tim člankom (Prikaz bolesničkog dušobrižništva u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji) odaje priznanje pastoralnim djelatnicima na tom području. Želimo ipak nadopuniti taj članak, jer dušobrižništvo u bolni­cama Slavonskog Broda nije počelo tada, kako spo­minje članak. Radi cjelovitosti i istine iznosimo sljedeće:

1. Svakako treba istaknuti veliko zalaganje o. Ruperta Rozmarića već od 1975. godine kada je riječ o brodskoj Općoj bolnici “Dr. Josip Benčević” i bolnici na Plavom polju (dvije su to na različitim mjestima lokalizirane bolnice). Za duhovne se potrebe od 1975. do 1984. bri­nuo o. Rupert Rozmarić sigurno u više od 90% slučajeva. Ovdje navodim samo nekoliko podataka kao uzorak za sve godine njegova rada u bolnicama. O. Rupert je došao u Slavonski Brod u kolovozu 1975. god. i već je od sredine 8. do kraja 9. mjeseca pohodio u navedenim bolnicama 80 bolesnika, a po kućama 346 bolesnika. Godine 1982. samo u mjesecu siječnju njegov rad s bolesnicima izgleda ovako: u bolnicama je posjetio-podijelio sakramente bolesnicima, koji su u knjizi bole­snika imenom i prezimenom navedeni uz broj sobe i odjela, a bilo ih je 246. Posjetio je i ostale bolesnike po gradu i okolici, kojih je bilo 650 (također točno nave­deno: ime, prezime, ulica – selo, broj), te iste godine sveukupno je posjetio 13.850 bolesnika, od toga u bolnicama 4.022. Tako je to išlo sve do 1984. kad je premješten iz Slavonskog Broda u Krapinu.

Na simpozij je iz Samobora došao i dr. Antun Rozmarić, docent u mirovini, brat p. Ruperta koji je iznio dirljiva sjećanja na brojna iskustva Božje Providnosti u njihovoj siromašnoj i brojnoj obitelji s dvanaestoro djece.  Gospodin Josip Prudeus, profesor,nekadašnji ministrant o. Ruperta koji je 2008. proslavio 60. godina „ministrantskog“ staža započetog upravo u franjevačkoj crkvi u Slavonskom Brodu, istaknuo je da je p. Rupert uspio okupiti u ono komunističko vrijeme 40-tak ministranata od kojih su trojica danas svećenici, dok je iz njegovih vjeronaučnih grupa nekoliko djevojaka otišlo u časne sestre. Gospođa Dragica Zečević sve je ugodno iznenadila donijevši sandale p. Ruperta koje je čuvala kao dragocjenu relikviju i time također dokazala koliko su ga vjernici štovali i cijenili. U raspravi je o. Domagoj istaknuo indirektne zasluge o. Ruperta za otvaranje kapelice u brodskoj bolnici koja je postala prva otvorena kapelica u jednoj zdravstvenoj ustanovi  u slobodnoj Hrvatskoj.

Evo još nekoliko poda­taka: godine 1981. sveukupni posjet bolesnika je 13.629, a u bolnici 4.543 bolesnika; godine 1983. obišao je ukupno 14.210, godine 1984. 12.890 (te je godine u rujnu napustio Slavonski Brod); godine 1985. su braća iz samostana nastavila s brigom bolesnika, a broj je pao na 3.800 pohoda bolesnika. 1987. o. Rupert dolazi ponovno u Slavonski Brod i ostaje do 1988. i opet se povećava broj pohoda bolesnicima u bolnicama, gradu i okolici. Nakon ponovnog odlaska u Krapinu, preč. gosp. msgr. Marko Majstorović moli o. provincijala da dozvoli o. Rupertu barem povremeni dolazak u Sla­vonski Brod i da u njegovoj župi i bolnici posjećuje bolesnike. U Kronici samostana te godine je zapisano: “O. Rupert dobiva dozvolu o. provincijala da povremeno boravi u Slavonskom Brodu na molbu svećenika radi bole­snika, ali je od velike pomoći i braći u samostanu koji vrlo marno ispovijedaju”. Njegov obilazak bolesnika nije bio puka formalnost. On je pratio svoje bolesnike i često je znao zapisati u knjigu bolesnika ovakve rečenice:

“Može se pričestiti; jedva se može pričestiti; ova je osoba reformator, ova je pravoslavka; njihova je kći samo registrirana – civilni brak; bio na operaciji u Zagrebu – rak grla; u ovoj je kući dobra, sveta čeljad; ova me osoba odbila; ovu sam pomazao 20 minuta nakon kliničke smrti; u tu kuću treba ići vrlo oprezno jer su prosvjetni djelatnici; pametno za nju da se ne izlaže opasnosti, ne otvara vrata” i slično. Znao je sve o bolesnicima i imao je strpljivosti sve o njima pisati.

Često piše koji ga je liječnik pustio u svoj odjel, koji ga je lijepo primio, uputio… Tako spominje dr. Dragutina Miškića, dr. Stjepana Solarića, dr. Ivu Pajića, dr. Jozu Jelića, upravitelja sobe za intenzivnu njegu (koja je inače vrlo strogo čuvana od svakog posjetioca) i druge.

Posjete bolesnika javljao je i župnicima, što se jasno vidi iz Knjige bolesnika te su i dotični župnici upisivali pohode koje je vršio o. Rupert.

O. Rupert se toliko udomaćio u brodskim bolnicama da je obilazio sobe kao u svom samostanu. Jednom je “nale­tio na minu” radi svoje jednostavnosti. Poslana je tužba SUP-u, a oni su zabranili 15. 1.1982. posjet bolesnicima bez izričitog poziva. Sva odjeljenja su dobila taj dopis. Tog istog dana je o. Rupert ipak obišao 16 bolesnika, a liječnici, pa i sami ruko­voditelji su “okretali glavu da ne bi vidjeli” o. Ruperta.

2. Ta blizina o. Ruperta s bolnicom pridonijela je da već 12. travnja 1990. godine, a na prijedlog Franjevačkog samostana Radnički savjet bolnice, čiji je predsjednik bio dr. Vladimir Babić, donio ODLUKU, broj B-II/3-1155 od 13. travnja 1990., kojom se odobrava korištenje jedne prostorije-sobe u svrhu obavljanja vjerskog obreda bolesnika-vjernika koji to traže. Tako je u Hrvatskoj, pretpostavljam, to bila prva bolnička kapelica. Zahvala pripada prim. dr. Ivi Pajiću, šefu odjela, koji se odrekao svoje bolničke sobe, dr. Dragu­tinu Miškiću, šefu za kirurške bolesti, dr. Vjekoslavi Mihuljac, direktorici bolnice i mr. Ivi Grgiću, ravna­telju Medicinskog centra. Dana 24. svibnja, nakon što je bolesnička kapelica stavljena u funkciju, u Fran­jevačkom samostanu je bila večera za spomenute liječnike, a preč. gosp. Stjepan Jedani, dekan, u ime svećenika brodskog dekanata pročitao je zahvalno pismo pomoćnog biskupa đakovačkog i srijemskog dr. Marina Srakića, a lijepom zdravicom je zahvalio i preč. gosp. Mato Lešić koji je i opremio bolničku kapelicu. (Kronika franjevačkog samostana).

Još iscrpnije o djelatnosti i karizmi o. Ruperta o pasto­ralu bolesnika u brodskim bolnicama i uopće o apostolatu bolesnika u Slavonskom Brodu napisano je u “Obavijestima hrvatske Franjevačke Provincije” god. XLIV, br. 4, a o tome govori i pismo zahvalnosti koje je uputio mnogopoštovanom o. provincijalu preuzvišeni gospodin biskup Ćiril Kos povodom smrti o. Ruperta, br. 1858/1991., Đakovo, 16. prosinca 1991.

Domagoj Šimunović, ofm