Pater Rupert Rozmarić, OFM

SEDMI DIO

ODLAZAK U KUĆU OČEVU

Posljednji mjeseci života u Našicama

U mjesecu srpnju 1991. g. p. Rupert je iz Krapine došao u Našice za kapelana. Bilo je to posljednje mjesto njegova službovanja na ovoj zemlji.  Dr. Ana Dukmenićiz Našica, koja je u p. Rupertu našla vrsnog ispovjednika,dobro se sjeća njegova kratkotrajnog boravka u tom slavonskom gradu: „P. Rupert je došao u Našice pred sam rat. Unatoč bolesti koja se na njemu već vidjela i ovdje je nastavio obilaziti bolesnike sve dok je mogao. Tako je svakoga prvoga petka donosio sv. pričest staroj bolesnoj majci jedne moje znanice koja je imala više od 80 godina. Lijepim riječima ju je tješio. Iako bolestan, bio je veoma društven i veseo i znao je stvoriti ugodnu atmosferu u kući koju bi posjetio. U crkvi je uvijek išao ispovijedati u istu ispovjedaonicu, onu na lijevoj strani kraj oltara Majke Božje, tzv. ‘bijelog oltara’. Svakoga dana je p. Rupert bio na raspolaganju u toj ispovjedaonici za sv. ispovijed, posebice tijekom sv. mise. Mi vjernici brzo smo ga otkrili. Bio je pravi ispovjednik!  Osobno sam često išla k njemu na ispovijed.  Trebala mi je duhovna pomoć. Uvjeti na poslu glede mentaliteta  onoga vremena i morala bili su veoma teški. Kod p. Ruperta sam našla pravu utjehu, prave odgovore i prave savjete. Kada je rat započeo često me je u razgovoru hrabrio: ‘Budite sigurni, Gospa nas u ratu štiti i čuva naš narod i domovinu, jer da nije Nje oni bi već davno bili ovdje i prešli preko nas. I samo nastavite moliti da nas Ona očuva i spasi od toga zla.’ Kasnije smo shvatili koliko je p. Rupert bio u pravu. On je otišao s ovoga svijeta prije nego je rat završio, ali je sigurno u nebu nastavio moliti za sve nas.“

Bolest i operacija u ratnom vihoru

Tijekom svoga života pater Rupert nije bio ozbiljnije bolestan. Svoj veliki i uspješan apostolski rad mogao je obavljati zahvaljujući upravo dobrome zdravlju. Međutim, koncem listopada 1991. godine pojavile su se zdravstvene tegobe za koje se kasnije pokazalo da su bile veoma ozbiljne. Liječnici našičke bolnice ustanovili su da boluje od raka pa je upućen na operaciju.

Kakvi su uvjeti tada bili u našičkoj bolnici kad je u nju došao p. Rupert zorno nam opisuje dr. A. Dukmenić: „Rat je do Našica došao 20. rujna  1991. Kao medicinsko osoblje već smo prije bili upozoreni da moramo biti u bolnici i ondje danonoćno dežurati. Ujutro toga dana u 5,20 sati čuo se prvi pucanj, a onda je kiša granata zasula Našice. Kako sam po specijalizaciji transfuziolog, imala sam pune ruke posla.  Ubrzano su stizali prvi ranjenici, te bolesnici iz drugih bolnica Vinkovaca, Vukovara…  Oko pola noći toga dana pukla je vijest da gori crkva franjevačkog samostana. Pošli smo u mraku na 2. kat vidjeti što se događa: prizor je bio stravičan. Toranj je bio raketiran i srušen, a plamen se dizao iz cijeloga krovišta. U toj sveopćoj pomutnji i metežu te pretrpanosti bolnice brojnim ranjenicima došao je i p. Rupert koji je bio u teškom stanju te je smješten na internom odjelu u sobi nasuprot moje radne sobe. Kad bih uhvatila malo vremena posjećivala sam ga, a on se tome uvijek obradovao.  Pomagala sam mu kod hranjenja i u svemu drugome što je trebalo. Uz pogoršanje bolesti  imao je trajno jake bolove, ali je sve strpljivo, upravo svetački podnosio i stalno je molio.“ 

Iz Našica na liječenje u Zagreb

Nakon operacije,premda se dobro osjećao, redovnički su poglavari ipak odlučili da se daljnje njegovo liječenje nastavi u Zagrebu jer bi zbog ratnog stanja i brojnih ranjenika koji su stizali u našičku bolnicu  njegov oporavak u Našicama bio veoma otežan. Tako je p. Rupert dana 5. prosinca 1991. kolima hitne pomoći prevezen u Zagreb, u franjevački samostan na Kaptol.  Na tome putu pratio ga je p. Gordan i liječnica dr. Vera Krajačić. „U kolima hitne pomoći nije bilo vremena za neki dublji razgovor, a nitko se, ni on sam, nije nadao brzom svršetku njegova života,“ prisjeća se p. Gordan i nastavlja: „Znao je ponekad uzdahnuti, ali tiho i nenametljivo. Ni o svojoj bolesti nije razgovarao, sve je to diskretno duboko proživljavao u svojoj duši.“ A dr. Vera Krajačić ovako opisuje to posljednje putovanje: „P. Rupert je bio dosta slab. Ležao je na nosilima. Sjedila sam uz njega. Pokušavao je nešto govoriti ali mu je bilo teško. Bio je makadamski put kojim smo išli zbog ratnih okolnosti što mu je to otežavalo bolesno stanje. Kako sam znala njegovu dijagnozu, bojala sam se da mu se stanje ne pogorša i da ne dođe do najgorega. U razgovoru s njime postavila sam i pitanje zašto ovaj rat, a on je potiho odgovorio: ‘Bog će to zaustaviti, On će to riješiti, sve će biti dobro.’ Pružao mi je nadu, pokušao me utješiti premda je i njemu samom trebalo utjehe.“

Prijelaz u vječnost

Po dolasku u Zagreb u samostan na Kaptolu  p. Rupert je smješten u samostansku bolničku sobu na prvom katu gdje ga je brat bolničar Vitomir lijepo primio i poslužio. Došavši u samostan odmah je zamolio jednog redovničkog subrata za sv. ispovijed. Od stvari je sa sobom iz Našica ponio samo svoj svećenički brevijar – časoslov. Ni po čemu se nije moglo naslutiti da je kraj njegova zemaljskog života tako blizu. Tadašnji provincijal p. Mirko Mataušić odmah ga je došao posjetiti u samostanskoj bolničkoj sobi te se prisjeća toga posljednjeg susreta s p. Rupertom ovdje na zemlji: „Želio sam se svakako informirati od njega samoga o njegovu stanju i pitao sam ga mogu li mu kako pomoći. Bio je pokretan i gotovo živahan. Nije davao dojam neke potištenosti zbog teške bolesti; dapače bio je dobro raspoložen, upravo radostan što me je ugodno iznenadilo. Dao mi je do znanja kako je s njime zasad sve u redu i da se ne trebam zbog njega brinuti. Spremio se i legao u krevet da se odmori. Dogovorio sam s bratom bolničarom da ga obilazi i učini što je potrebno.  Dobio sam kod toga našeg posljednjeg susreta malo atipičan,  sasvim novidojam o p. Rupertu. Sjetio sam se naših ranijih susreta  za kojih je uvijek djelovao duboko ozbiljno, pun revnosti u svom dušobrižničkom poslanju. Stoga me je ovaj susret u neku ruku iznenadio jer mi je dao sliku čovjeka gotovo lepršavo bezbrižnog i ugodno vedrog. Sada, prisjećajući se toga susreta u svjetlu njegove bliske smrti, koju onoga časa nitko od nas nije naslućivao, rekao bih da je bio dozorio za ‘odlazak’ “.

Kako je bilo podne,p. Rupert je rekao bratu bolničaru da treba još izmoliti Srednji čas brevijara; bilo je to posljednje svjedočanstvo vjernosti obvezama svoga svećeništva! Brat bolničar ga je ostavio neko vrijeme samoga da se odmori. Kada je oko tri sata došao u sobu da ga pogleda i vidi je li mu što potrebno, na svoje veliko iznenađenje našao je p. Ruperta ležećeg na zemlji pokraj kreveta. Brevijar je na stolu bio otvoren. Pater više nije davao znakove života. Kasnije se ustanovilo da je smrt nastupila iznenada, umro je od zatajenja srca.

Neumorni apostol umirućih umro je u krajnjem siromaštvu,slično kao sv. Franjo: na zemlji. On koji je bio veliki pokornik i koji je cijeli život izbjegavao udobnosti živeći pravo evanđeosko siromaštvo, svoje posljednje časove, odlazeći s ovoga svijeta,proveo je siromašno,umirući sam, bez ljudske utjehe i nazočnosti, ali zacijelo u Božjoj blizini u kojoj je cijeli život tako intenzivno živio. On i Bog kojemu je vjerno služio konačno su se susreli, da bi od Njega primio nagradu za sve dobro koje je ostvario,činio i ostavio na zemlji. Vjerujemo da su ga na ulazu u raj radosno dočekale tisuće i tisuće bolesnika koje je na zemlji providio i pripremio za ulazak u vječnost.

Dan njegove smrti bio je četvrtak, dan Euharistije, kad ga je Bog pozvao k sebi. Tako je on koji je bio veliki štovatelj Euharistije umro u dansjećanja na njezino ustanovljene. U Srednjem času časoslova toga dana koji je p. Rupert, vjerujemo uspio izmoliti, nalaze se i ove riječi iz Psalma 119.:

K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju,
U tebe se uzdam, Bože moj…
Istinom me svojom vodi i pouči me,
Jer ti si Bog, moj Spasitelj; u tebe se pouzdajem svagda…
Ima li koga da se boji Gospodina
On će ga poučiti kojim će putem krenuti.
Duša će mu u sreći počivati…

A u Molbenici Jutarnje u časoslovu toga dana koju je p. Rupert sigurno prije polaska za Zagreb izmolio, Crkva moli:

„Ti si, Gospodine, izvor svetosti, sačuvaj nas svetima i neokaljanima za dan tvoga dolaska!“

Oproštaj i sprovod na Mirogoju

Sprovod p. Ruperta bio je na Mirogoju 10. prosinca 1991. godine. Sprovodne obrede i misu zadušnicu predvodio je o. provincijal Mirko Mataušić. Iako je bilo ratno vrijeme, okupio se lijepi broj redovničke subraće i kaptolskih vjernika, a došao je i autobus vjernika iz Krapine. O. Provincijal je u homiliji naglasio tihi i jednostavni život p. Ruperta, njegovu gorljivost za riječ Božju i skrb za bolesne i nemoćne. U ime provincijskog bratstva od p. Ruperta oprostio se o. Zvjezdan Linić. U svome govoru o. Zvjezdan je ukratko sažeo sav apostolski bogat i krepostan život p. Ruperta. Cijeli govor o. Zvjezdana Linića nalazi se u nastavku.

U knjizi umrlih franjevačke provincije  sv. Ćirila i Metoda, iz koje seu provincijskim samostanima svakodnevno čita o umrloj braći određenoga dana, spomen na p. Ruperta ovako je zapisan:

„U Zagrebu je 5. prosinca 1991. g. umro p. RUPERT ROZMARIĆ (član područne kuće Našice), svećenik. Bio je pučki misionar, voditelj duhovnih vježbi, revan u pastoralu bolesnika. Umro je u 71. godini života, 53. godini redovničkih zavjeta i 45. godini svećeništva.“

OPROŠTAJNI GOVOR O. ZVJEZDANA LINIĆA
NA POGREBU PATRA RUPERTA

„Bio je skromni fratar, uslužni brat, revni ispovjednik, žarki misionar, čovjek duboke pobožnosti, apostol bolesnika, štovatelj Srca Isusova i pobožnik Marijin!“

U svome oproštajnom govoru  o. Zvjezdan je ukratko sažeo uzorni redovnički i svećenički život p. Ruperta, opisujući biranim riječima sve njegove vrline. Čitajući ovaj lijepo sastavljen govor na temelju uzornog života p. Ruperta, stječe se dojam kao da čitamo tekst dekreta o herojskim krepostima koji Kongregacija za kauze svetaca redovito obznanjuje uoči proglašenja blaženim svakog kandidata oltara.  

„S poštovanjem i ljubavlju sahranjujemo za doček dana uskrsnuća mrtvo tijelo tihog i predanog franjevca oca Ruperta Rozmarića. Rodio se u Štrigovi u Međimurju prije sedamdeset godina, 2. travnja 1921. g. i u župnoj crkvi svete Magdalene na krštenju dobio ime Herman. Divljenja su vrijedni njegovi roditelji Roman i Justina koji su Crkvu i narod obogatili velikim brojem djece (12-ero, od kojih 6 sinova i 6 kćeri) kojima su utisnuli u srce i dušu pravila života i vjere. Svoje zvanje nosi od obiteljskog doma u kojem se molilo i ljubilo Boga, a ostvaruje ga najprije ulaskom u franjevački novicijat na Trsatu godine 1939., da bi godinu potom privremenim redovničkim zavjetima postao punopravni član Franjevačkog reda u našoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 1947. godine.

Poslije svećeničkog ređenja možemo ga pratiti na putovima redovničke poslušnosti po cijeloj našoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji. Nijednom provincijalu s njime nije bilo teško. Kad je trebalo ići, išao je. Premještaji su mu bili teški jer se svim srcem darivao ljudima gdje je služio kao svećenik, i laki jer je svoje zavjete živio predano u volju Božju. Zato ga nalazimo u Kloštar Ivaniću kao revnog župskog zamjenika u ispražnjenoj župi Lupoglav, gdje i pod cijenu prijetnji po život u poratnim vremenima pater Rupert gorljivo obavlja svoju službu. Tu je bio i vjerni ispovjednik časnih sestara franjevki koje u to vrijeme dolaze u Kloštar Ivanić. Zatim ga služba vodi u Cernik, Čakovec, Klanjec, Vukovar, Slavonski Brod, Krapinu i konačno u Našice odakle je u četvrtak, 5. prosinca prije podne kao teški bolesnik dovezen u naš samostan u Zagreb na oporavak, da bi već nakon nekoliko sati istog dana umro od kljenutosti srca.

U njegovu životu otkrivamo skromnog fratra, uslužnog brata, revnog ispovjednika, žarkog misionara, čovjeka duboke pobožnosti, apostola bolesnika i pobožnika Marijina. U tom svjetlu možemo promotriti i neke glavne okvire njegova plodnog franjevačkog svećeničkog života.

Dugi niz godina bio je na raspolaganju ocu provincijalu kao pučki misionar gdje je god to zatrebalo. Zajedno s drugim franjevcima i u ekipama s njima nikad u tom pogledu nije zakazao i može se slobodno reći da u posljednjih 30-tak godina dariva sebe neumorno na tom poslu sve dok je to mogao fizički činiti. Taj ga misionarski posao otkriva kao čovjeka koji želi da cijeli svijet postane svet, da se kršćani obrate i da Krist bude sve u svemu.

S tom službom povezana je i druga manje istaknuta, ali dragocjena služba ispovijedanja. Na misijama i uz misije, a isto tako i na svim mjestima gdje ga je poslušnost stavila, otac Rupert je bio ispovjednik uvijek na raspolaganju vjernicima koji su tražili tu utjehu vjere. Vjernici koji su ga u ispovjedaonici otkrili rado su se vraćali k njemu i izabirali ga za stalnog ispovjednika. Činili su to iz dva razloga: znali su da će ga uvijek naći jer je za to imao vremena i otkrili su u njemu duhovnog oca koji im je uvijek znao dati pravi lijek u tom sakramentu ljubavi. Nije mu nikada bilo teško satima ispovijedati.

Već od svojih studentskih dana izgrađivao je u sebi ljubav prema duhovnom životu i hranio ga dubokom duhovnom literaturom. Poznat je bio u provinciji kao vrsni poznavalac mističnih djela i svetaca koji su pozivali na svetost. Iz takvog duhovnog profila izrastao je čovjek i redovnik koji prihvaća život pokore i odricanja. U tome je isto tako poznat u našem provincijskom bratstvu. Koliko god je to skrivao, o. Rupert je bio čovjek strogih postova, teških odricanja od sna, i drugih odricanja od svega što bi ga moglo smetati u njegovu životu sabranosti i molitve. Postaje istiniti molitelj, a redovnici, svećenici i redovnice ga često zovu bilo kao duhovnog vođu, bilo kao kvalitetnog voditelja duhovnih vježbi i obnova. I u tom poslu učinio je mnogo dobra brojnim duhovnim vježbama želeći u svećenicima, redovnicima i redovnicama probuditi prvu ljubav i istinski žar za sve što je Božje i za sve što vodi k posvećenju života. Takvog ga otkrivaju i brojni vjernici koji vole njegova razmišljanja, njegove savjete i rado ga odabiru za duhovnog vođu. On se nikad tom poslu ne otimlje. Kao duhovni vođa ostaje mnogima na raspolaganju i onda kad više nije fizički prisutan u određenom mjestu i razvija u tom pogledu i duhovni utjecaj svojim pobudnim pismima.

Osobito je poglavlje oca Ruperta njegov neumorni rad s bolesnicima. Vjerujem da nije pretjerano reći da je u tome pogledu svojevrsni karizmatik, čovjek koji je upravo u tom poslu otkrio darove Božje i koga je Bog obdario fizičkom ustrajnošću i bogatstvom srca za brojne susrete s bolesnicima. Premda brojke nisu jedino mjerilo, ali je činjenica da je za prve petke znao obići i više od stotinu bolesnih noseći im sakrament života i lijek besmrtnosti. Međutim, on je za bolesne bio uvijek na raspolaganju. Gdje god je bio, taj je apostolat rado obavljao. Osobito je u tom pogledu procvao taj njegov rad dok je boravio u Slavonskom Brodu gdje je i u prijašnjim vremenima uz blagonaklonost i susretljivost liječnika i bolesničkog osoblja mogao dolaziti u bolnicu bez problema i obavljati duhovnu terapiju koja je potrebnija i važnija nego mnogi drugi pokušaji pomoći bolesnicima. Otac je Rupert to dobro znao. Zato dolazi bolesnicima. Dolazi pozvan, pojavljuje se kod istih nakon izvjesnog vremena opet, pozvan i kad ne zovu; slijedi instinkt duhovnog pastira zauzetog za duše. U tom poslu bolesnici ga osjećaju kao Božjeg čovjeka, čovjeka molitve i vjere. Ne obavlja samo korektno i po propisima neki posao, nego vrši službu ljubavi. Često ostaje s bolesnicima nakon primljenih sakramenata te s njima moli krunicu ili dio krunice, a kao apostol sviju utječe i na ukućane i ti posjeti bolesnicima postaju pohodi svim ukućanima. Vjerujem da su ga u času njegove smrti mnogi od tih staraca i bolesnih koji su preminuli sada dočekali u Božjem Kraljevstvu zahvalno i radosno. Toliko će toga ostati iz područja te njegove djelatnosti zapisano u zahvalnim srcima bolesnika i staraca koji su u ocu Rupertu doživjeli pravu Božju ljubav. Ima još jedno poglavlje njegova života: Marija, krunica, Međugorje. Zapalio se za Međugorje zbog dubokih poruka koje Međugorje u evanđeoskoj jasnoći prenosi: mir, molitva, obraćenje, pokora. Otkriva tu ono pravo. Postaje organizator hodočašća i voditelj hodočasnika u Međugorje. Tamo ispovijeda satima i služi obraćenju vjernika. Mnoge je duše kroz taj apostolat ponovno priveo k Bogu. Bilo je to osobito u vrijeme njegova boravka u Slavonskom Brodu gdje je na taj način mogao služiti kako redovitim vjernicima naših crkvi, tako i vjernicima Češke ili Slovačke narodnosti koji su u njemu otkrili pomoć i svjetlo u hodu prema Međugorju, prema Mariji i Isusu. Svoju ljubav za Mariju izražava najviše krunicom. Krunica je stalno u njegovim rukama; sve vrijeme koje nije ispunjeno razgovorom, ispovijedanjem, drugom molitvom prožeto je krunicom. Krunicu propagira, vjernike uči moliti krunicu i osjeća da je krunica instrument posvećenja.

Mi ćemo ga franjevci zapamtiti po nenametljivosti i jednoj uglađenoj finoći. S poštovanjem je pristupao svakom, pa i najmlađem bratu. Gotovo da se može reći poput svetog Franje i njegovih uputa: želim da svaki brat može raspolagati sa mnom kao gospodar sa svojim slugom. To se istinski osjećalo u pristupu oca Ruperta svakom bratu. Želio je služiti a ne se nametati. Nije htio nikoga povrijediti. Pored sve ustrajnosti za Božje i nastojanja da se ostvari ono što Bog hoće, sačuvao je uvijek bratsku ljubav. U tome će ostati u dragoj uspomeni. Svojom je uslužnošću i ljubavlju znao iznenaditi: moglo ga se često vidjeti i kao mlada i kao starijeg franjevca kako pere hodnike, čisti sobu nekom bratu, poslužuje bolesnika, čisti cipele braći. Pranje nogu na Posljednjoj večeri bilo je za Franju izazov na poniznu ljubav prema svima a otac je Rupert to tako vješto ostvarivao.

U ovom času s ljubavlju i zahvalnošću spuštamo njegovo tijelo u ovu najveću grobnicu naše provincije. Vjerujemo da mu je duša već u novom i kvalitetnijem zajedništvu radosti i mira, u društvu svoje braće i u zagrljaju onoga kome je kao neumorni pastir duša vjerno služio.“

o. Zvjezdan Linić, ofm

Svoj govor, zajedno s božićnom čestitkom, o. Zvjezdan je poslao đakovačkom biskupu Ćirilu Kosu koji je odmah uputio sažalnicu franjevačkom Provincijaltu. U svojoj sažalnici koju također u cijelosti donosimo, biskup Kos se osvrće i na govor o. Zvjezdana. Koliko je biskup Kos visoko cijenio p. Ruperta i njegovu duhovnu veličinu vidi se iz same sažalnice. Izdvajamo samo jednu rečenicu koja bi nam mogla promaknuti, a veoma je važna. Osvrćući se na pročitani govor o. Zvjezdana, biskup Kos između ostaloga veli:

         „Koliko god takav govor bio sadržajan i objektivan, on zaista ne može ući u svu dubinu i širinu srca, uma i dobrote pok. o. Ruperta.“

Drugim riječima, duhovnu veličinu i svetost tako uzornog svećenika kao što je bio pater Rupert, teško je izraziti i najljepšim riječima, jer  za to nema zemaljskih izričaja makar oni bili i u samim superlativima kao što je to izraženo u govoru o. Zvjezdana.

———————————————————

ZAHVALJUJEM GOSPODINU ZA SVA DOBRA I MILOSTI, KOJE JE UDIJELIO NJEMU I NAŠOJ CRKVI PO NJEMU!

Sažalnica đakovčakog biskupa Ćirila Kosa
u povodu smrti p. Ruperta

Doznavši za smrt p. Ruperta, đakovački biskup Ćiril Kos, koji je  p. Ruperta dobro poznavao, uputio je franjevačkom Provincijalu u Zagreb sažalnicu u ime cijele biskupije. Biskup zahvaljuje za sve dobro koje je Bog preko njega učinio tolikim dušama u Đakovačkoj biskupiji dok je u njoj boravio na službi.

Prečasni i dragi oče Provincijale,

O. Zvjezdan Linić u svojoj čestitci priložio mi je i nadgrobni nagovor, što ga je održao povodom smrti i ukopa o. Ruperta. Koliko god takav govor bio sadržajan i objektivan, on zaista ne može ući u svu dubinu i širinu srca, uma i dobrote pok. o. Ruperta.

Cijeloj Zajednici izražavam svoje saučešće, ali znam, da je Vaša žalost pomi­ješana s franjevačkom radošću za jedan tako bogati i redovnički provedeni život.

Budući da je godinama bio u raznim službama i mjestima naše biskupije, posebno u Slavonskom Brodu, u ime svoje, i ime cijele biskupije zahvaljujem Gospodinu za sva dobra i milosti, koje je udijelio njemu i našoj Crkvi po njemu!

Gospodin mu bio obilna nagrada! Počivao u miru! Pozdravlja Vas, kao i cijelu zajednicu, u Gospodinu blagoslivlje, i na daru o. Ruperta zahvaljuje:

+ Ćiril Kos
biskup
Đakovo, 16. prosinca 1991.